Mermer i granit ne mogu slušati, ne mogu pričati. Kao ni drveni križ, koji će pobosti povrh svih nas kad za to kucne čas.
Ali oni svjedoče, tiho i stabilno, kroz desetljeća…Kad bi klupe, betonske vazne za cvijeće, umorni četinari ili oronula kapela, mogli govoriti… Sigurno bi ispričali najzanimljivije, ali i najtužnije priče o kojima groblja svjedoče…
Kažu kad dođeš u neko mjesto, grad, varoš, selo -da bi mu upoznao povijest i hod kroz prošlost najbolje je otići na mjesno groblje. To je riznica povijesti, sef dargocjenosti iz prošlosti. Ovih dana su puna groblja obilazimo, odajemo počast svojim umrlim, molimo za njihove duše. U našim obilascima i hodu kroz Hercegovinu skrenulo nam je pozornost jedno groblje. Negdje 3, 4 kilometra od Čapljine na M17 iznad s lijeve strane na brdu se nalazi katoličko groblje u Klepcima. Stali smo, izašli, udahnuli taj grobaljski zrak i sreli desetine ljudi koji pale svijeće i mole. Prvo što zamjećujemo je da je groblje staro, nema novih grobova. Pitamo jednu obitelj kažu mi nismo odavde mi smo iz mjesta Čeljevo 5 km dalje, pitamo drugu, kažu mi smo iz Gnjilišta 3 km dalje, treći mi smo iz Tasovčića… Pa dobro pitamo ima li itko iz Klepaca gdje je smješteno samo groblje. Nema nitko. Priključuje nam se čuvši to pitanje, jedna stara baka Ruža i započe svoju priču. “Sine moj Klepci su ti prije drugog svjetskog rata bili središte hrvatskog naroda ovih naših sela Tasovčića, Gnjilišta, Čeljeva… U samim Klepcima, u zaseoku Loznica, živjelo je dosta Hrvata prezimena Tomić i ostalih. U Klepce smo iz svih nabrojanih sela svi išli u školu. Prije Drugog svjetskog rata u Klepcima bio je hrvatski mandolinski orkestar. Klepci su bili naša katolička Župa. Međutim, kako dođe rat, i poraće 1945. tako nestade traga svakom katoliku vezanom za Klepce. Svi znaju za stradanja u Prebilovcima i Klepcima Srba pravoslavaca, zna se za Kosturnicu, nedavno je snimljen film (u produkciji RTS-a “Prebilovci, tamo i kamen ima ožiljak” op.a.). Moj sine, ta zvjerstva pripadnika našeg, hrvatskog naroda su za duboku osudu, ali o njima se itekako zna, piše se te snimaju filmovi. A ne zna se da i u Gnjilištima svaki kamen ima ožiljak gdje je preko 50 hrvatskih muških glava, 1945. smaknuto kao osveta za jamu u Šurmancima, a ti ljudi nisu vidjeli ni puške ni uniforme. Čekali su kući misleći kako su pravednici koje nitko neće dirat. Tako i u Čeljevu, a svi Hrvati iz Loznice i Klepaca su izgnani u Gnjilišta. Župnika don Iliju Tomasa, u župnoj crkvi u Klepcima mučili su, palili, boli noževima te naposlijetku smaknuli.
Poslije toga do 90tih ni živim Hrvatima i Bošnjacima nije bilo dobrodošlice u Klepce. Rane su ipak bile duboke i one iz Šurmanaca, a i one OZNE 1945.(prebjeglih četnika kaže baka Ruža).Tako da ti sine moj u ovo groblje od 1945. nitko nije zakopan. Ono ti je zapis i naše hrvatske i komšijske srpske sramote. I bolje ne kopati po njoj.” Saslušašmo priču za nepovjerovati. Baš MRTVO GROBLJE. Ipak vidimo obnovljenu crkvu, kažu dosta Hrvata danas živi u Klepcima u dobrosusjedskim odnosima sa svojom kršćanskom braćom. Crkva don Ilije je obnovljena. Nedaj susjeda ni brata! Stara je s ovih prostora. Život teče dalje, a groblja su tu da svjedoče i o našim zajedničkim povjesnim sramotama. Mi odlazimo dirnuti još jednom grobaljskom pričom bake Ruže.
