”Nisu moji roditelji imali za kruh, teško smo živjeli, a danas imam sve. I sve sam napravio radom. U šest sati ujutro sam kao dijete išao autobusom iz Solina u Split, ostavili bi me na autobusnoj stanici kod kazališta, pa sam pješke išao do Poljuda na trening. Nisam imao ni ugovor, nitko me nije gledao na utakmicama, nisu mi roditelji stvarali nikakav pritisak. ”
”Imao sam jedne tenisice i jednu trenirku za cijelu godinu. Ali, naučiš se raditi, naučiš se boriti. Današnja djeca imaju menadžere, imaju primanja od rane dobi. Znaju da imaju sigurnost. Nije isto biti onaj što ima u kući pun frižider i biti u poziciji mladog igrača koji dolazi doma i nema ničega. Znate gdje je granica kada se trče suhi treninzi? Kada znaš u glavi da imaš sve, onda u trenutku kada ti je teško – staneš. Onaj koji nema sigurnost, taj trči i dalje. Ja sam stalno trčao. Kod mene u kući je ljeti bilo plus 50, a zimi minus 10. Ni vode za tuširati se. Ali, zato danas imam sve. ”
