Na nedavni govor Zlatka Dalića, održan u crkvi, u zatvorenom i jasno religijskom kontekstu, reagirala je političarka Dalija Orešković — i time otvorila prostor jednoj od najjasnijih demonstracija političkog licemjerja koje smo vidjeli u posljednje vrijeme.
Zlatko Dalić nije govorio na skupu HDZ-a, Mosta, SDP-a, Možemo! ili bilo koje stranke. Govorio je među vjernicima, u bazilici, u svetištu, nakon mise. Njegova publika su bili ljudi koji vjeruju u Boga, u vrijednosti Crkve i u smisao zajedništva. I rekao je nešto što je u skladu s tim kontekstom: da hrvatska reprezentacija živi vrijednosti vjere, obitelji, domoljublja i ljubavi prema domovini. I da je ponosan kad to prepoznaje kod mladih.
To nije bio politički govor.
To nije bio zakon, prijedlog ili javna reforma.
Bio je to govor srca, u prostoru koji upravo tome i služi — da ljudi svjedoče ono što žive.
Ali u digitalnom dobu, svako svjedočanstvo koje dolazi iz vjerskog i tradicionalnog okvira, čim iziđe iz crkvenih zidova, biva proglašeno “ideološkim napadom”.
Dalija Orešković nije propustila priliku.
Napala je Zlatka Dalića javno, putem Facebooka, pritom mu ne odgovarajući na argumente — jer ih nije ni bilo — već napadajući njegov status, njegovo porijeklo, i njegov svjetonazor.
Prvo: spočitnula mu je da je „rođen u BiH“.
Pa zar to nije ista ta politička scena koja svakodnevno zagovara slobodu kretanja, otvorene granice, prihvaćanje migracija, pravo svakoga da se osjeća doma gdje želi?
Zar nije upravo to liberalna dogma: „Nacija nije važna, važan je čovjek“?
Ali kad taj čovjek dođe iz Livna, vjeruje u Boga, i usput osvoji drugo i treće mjesto na svijetu s hrvatskom reprezentacijom — onda je odjednom problem što nije „naš“?
To nije argument. To je čista politička podvala.
Drugo: optužuje ga da stvara podjele, a sama koristi izraz „mi Hrvati“, kao da postoji jedna jedina legitimna definicija hrvatskoga identiteta – ona njezina.
Jedan redak priča o „građanima raznih svjetonazora“, drugi redak crta granice tko je pravi Hrvat, a tko to, eto, ipak nije — barem ne dovoljno.
Zlatko Dalić, u njenim očima, nije dovoljno Hrvat.
Zato što vjeruje. Zato što voli. Zato što ne razmišlja kao ona.
Treće: govori o katolicima kao većini koja bi trebala biti skromna, samozatajna i privatna — a javno izražavanje vjere, emocije i identiteta postaje „kič“, „plastika“, „parada“.
Ali tko je ona da određuje kako netko smije doživljavati Boga i domovinu?
Zar nisu upravo liberali ti koji zagovaraju „pravo na izražavanje identiteta“?
Ili to vrijedi samo za jedne identitete — one koje podržavaš?
Četvrto: nije joj smetao sadržaj — smetao joj je simbol.
Zlatko Dalić nije „problem“ zbog rečenica koje je izgovorio.
On je „problem“ jer je simbol svega što jedan dio političke scene prezire: tradicije, vjere, nacije i obitelji.
Zato se na njega ide frontalno, zato se prenose njegove riječi iz crkve na naslovnice portala, zato se podcrtava gdje je rođen i što je rekao. Ne zato da bi se analiziralo — nego zato da bi se diskreditiralo.
Dalija Orešković nije odgovorila argumentom. Ona je iskoristila Zlatka Dalića, parazitirala na njegovom simboličkom kapitalu kako bi sebe ponovno učinila relevantnom.
Znala je da će mediji prenijeti svaku rečenicu jer – napad na Dalića mora izazvati buru.
To je politički marketing u svom najciničnijem obliku:
- Pronađi popularnu figuru.
- Diskreditiraj je.
- Podiđi publici koja te već voli.
- Ostvari vidljivost.
Ali ono što ostaje nakon svega jest gorak okus.
Jer Dalić nije nikome prijetio.
Nije nudio zakon.
Nije tražio zabrane.
Nije etiketirao nikoga po imenu.
Govorio je ono što vjeruje, u prostoru gdje se vjeruje.
A za to je javno izvrijeđan.
Ako to nije političko licemjerje – što jest?
Sloboda govora ne vrijedi samo za one koji misle kao Dalija Orešković.
Pravo na identitet ne vrijedi samo za one koji ga nose po mjeri Europske unije.
Vjera nije stvar srama.
Domoljublje nije fašizam.
I da – možeš biti iz Livna i više voljeti Hrvatsku od mnogih rođenih u Zagrebu.
To nije sramota.
To je realnost.
I to treba reći – jasno i glasno.
Ako se slažeš s ovom objavom, podijeli.
Ne da bi izazvao svađu — nego da bi potvrdio da istina i pristojnost još nešto znače.
I da nećemo šutjeti kad se na simbolima naroda trenira ideološka čizma.
Autor: Andrija Klarić (facebook)
