Jasmin Repeša, Veljko Mršić, Mario Primorac, Ivica Jurković, Draženko Blažević, Ivica Obad, Zoran Savić, Marko Jagodić Kuridža, Dragan Bender… samo su neka od velikih imena koja su potekla iz ovog kluba.
Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća skupina srednjoškolaca i studenata organizirano počinje igrati košarku na terenu pored srednje škole, tzv. “leš” podlozi.
1973. godine utemeljen je Košarkaški klub “Borac”- Čapljina. Pored nekoliko odigranih prijateljskih utakmica, prva službena utakmica kluba je odigrana sa ekipom “Mladost” – Lištica (današnji Široki Brijeg), da bi se naredne 1974. godine uključio u redovito natjecanje, Hercegovačku ligu.
Klub se nakon toga s više-manje uspjeha natjecao od najnižeg pa do vrlo respektabilnog ranga i B lige bivše države, pokušavajući odgojiti i košarkaški izgraditi što je moguće veći broj mladih košarkaša.
Klub je u svojoj nakani bio uspješan, te ovom prigodom spominjemo samo nekolicinu vrhunskih igrača poniklih u klubu, poput Jasmina Repeše, Veljka Mršića, Maria Primorca, Ivice Jurkovića, Draženka Blaževića, Drage Raguža, Marinka Erića, Ivice Obada, Zorana Savića, Tonija Blaževića, Davora Maslaća, Željka Ljolje, Sulje Durakovića, pokojnih Bore Ivkovića i Marija Čolića, današnjeg uglednog odvjetnika i oca slavnog NBA košarkaša Bojana, Maria Bogdanovića, a Čapljinu su vodila i velika trenerska imena poput Vjećeslava Tolja, Dragana Višnjevca i mnogih drugih.
U Čapljini su gledatelji gledali odmjeravanje snage s velikim protivničkim imenima. Sjetimo se šampionske generacije Olimpije – Slavko Kotnik, Peter Vilfan, Jure Zdovc, Dušan Hauptman, Matijaž Tovornik, Olimpiju je tada vodio veliki trener Vinko Jelovac.
Vojvodina je predvođena s Dudom Ivkovicem na klupi, a na parketu Aleksandar GRMUŠA, Miodrag LOPIČIĆ, čapljinac Ivica OBAD koji 1987 igrao za Vojvodinu, Milan ŠARŠINSKI, Ivica MAVRENSKI… Lale su bili prvaci 1987. godine.
Sjećamo se u čapljinskoj dvorani kako KUP, tako i prijateljskih utakmica sa Slogom iz Kraljeva za koju je tada igrao tinejdžer Vlade Divac, utakmice s američkim sveučilištem Notre Dame, poljskom Vislom. Finala Kupa BiH s europskim prvakom sarajevskom Bosnom koja je u jednom trenutku gubila od čapljinaca preko 20 razlike, da bi se “spasili” prekidom utakmice, jer je navodno netko pogodio suca Radonjića kovanicom u glavu. (btw Radonjić je bio tajnik KK Bosna). Sarajlije su tada bile “mušterije” čapljincima sa svojim sjajnim imenima Predragom Benačekom, Dževadom Alihodžićem, Miroljubom Mitrovićem, Predragom Radanom, Sabahudinom Bilalovićem, Zdravkom Radulovićem, Emirom Mutapčićem…
A što reći o atmosferi. Čapljina je jedina tada u Hercegovini imala solidnu sportsku dvoranu, sagrađenu u olimpijskoj 1984. , a otvorenu u 1985. godini. Velika tribina, balkoni sa sve tri strane, publika ispod koševa, gori kao u zadarskim Jazinama. Legendarni Peter Vilfan je pričao tada da je teren u Čapljini najpakleniji u jugoslovenskoj ligi, ali u sportskom smislu. U publici najljepša simfonija za dušu – kreće vatrogasna ručna sirena, ustaje na noge cijela dvorana, tisuće ljudi, tisuće grla, kao jedan i kreće pjesma “NAŠ JE BORAC NA NERETVI NIK’O, NE MOŽE GA POBJEDITI NI’KO” … Nije ga tada ni mogao pobijediti u Čapljini nitko..
Danas HKK Čapljina igra 1. ligu Herceg Bosne, mlađe generacije ne znaju, a starije se slabo sjećaju DANA PONOSA I SLAVE.
