Postoje ljudi koji svojim postojanjem prerastu okvire običnog života i postanu dio našeg kolektivnog pulsa. Kada odu, s njima ne nestaje samo umjetnik – nestaje komad vremena, pregršt neispričanih emocija i tišina koja odzvanja glasnije od bilo kojeg akorda. Hrvatska je danas ostala bez svog najvećeg, bez čovjeka čije su pjesme bile utjeha i himna svakog ponosnog hrvatskog i dalmatinskog čovjeka. Napustio nas je Mate Mišo Kovač.
Otišao je tiho, onako kako odlaze legende kad daju posljednji atoma svog golemog srca. A gorjelo je to srce desetljećima, s istim onim nevjerojatnim žarom na prepunim stadionima, u zadimljenim konobama, na rivama okupanima suncem i u domovima gdje se plakalo i slavilo uz njegov prepoznatljivi bariton.
Teško je pronaći riječi koje mogu obuhvatiti veličinu te boli. Mišo nije bio samo pjevač s najtiražnijim pločama u povijesti ovih prostora; on je bio utjelovljenje duše Dalmacije i cijele naše domovine. Njegov glas nosio je sol Jadrana, težinu težačkog života i beskrajnu ljubav prema domovini i svim Hajduku. Kad bi Mišo podigao ruku i zapjevao „Ostala si uvijek ista“ ili „Dalmacija u mom oku“, cijela bi nacija zastala, osjećajući kao jedno.
Sada je ta ruka spuštena, a mikrofon utihnuo.
Zemlja je ostala osiromašena za njegovu karizmu, za njegovu silnu energiju i onu posebnu, dirljivu ranjivost kojom je osvajao i one najtvrđe. Otišao je naš dobri div, čovjek čije su legende nadživjele vrijeme, ali čiji će odlazak ostaviti prazninu koju nitko i ništa nikada neće moći popuniti.
Zbogom, Mišo. Hvala ti za svaku suzu koju si isplakao umjesto nas, za svaku radost i utjehu koju si nam darovao. Otišao si u legendu, ali tvoja pjesma – ona će živjeti dok god kuca ijedno hrvatsko i hajdučko srce.
