Preminuo je sa samo 26 godina
Na današnji dan 1896. godine rođen je Nikola Gazdić, zvani Janjčić, čija je priča jedna od najtužnijih u povijesti Hajduka zbog prerane smrti. Imao je samo 26 godina.
Gazdić je umro 1922. godine od tuberkuloze, a u starim tekstovima ga se spominje kao prvog ljubimca navijača, koji je od 1912. godine do smrti zabio 106 golova za Hajduk.
Hajdučka legenda, knjiga Miljenka Smoje, navodi kako je Gazdić 1919. godine postigao stoti gol za ‘bijele’, a L. Kaliterna i Rigi odigrali su svoju stotu utakmicu. No, istog je ljeta počela i Gazdićeva drama…
Smoje priča o tome kako je Hajduk otputovao u Zagreb preko Metkovića i Sarajeva, te je momčad, umorna od puta, izgubila od Građanskog 2:0. Bila je to nervozna utakmica u kojoj je hajdukovac Tagliaferro, nakon što je grubo oboren, udario protivničkog igrača, radi čega je isključen. Nakon što istom mjerom nije kažnjen i igrač Građanskog, ‘bijeli’ su demonstrativno napustili teren.
Potom je Hajduk s Concordijom odigrao 1:1, da bi na koncu doživio debakl od HAŠK-a, koji ga je porazio sa 4:0. Vijesti o porazu proširile su se Splitom i razbjesnile navijače. Nastala je priča o nezalaganju igrača, pa čak i da je Gazdić sabotirao.
– Neiskusna uprava nasjedne glasinama i bez oklijevanja isključi Gazdića, koji od stida bježi u Beograd – piše u Hajdučkoj legendi.
I tako je najbolji igrač ‘bijelih’, kojega se nekad na rukama nosilo s terena, bez ikakve krivice pobjegao daleko od Splita.
Dvije godine kasnije Hajduk je dogovorio revanš s Građanskim. Zagrepčani su bili snažna momčad u velikoj formi, koja je pobjeđivala brojne europske klubove.
– Nesretni Gazdić iz Beograda piše pismo u kojemu moli upravu i zaklinje igrače da mu dopuste odigrati za Hajduk bar ovu posljednju utakmicu. Da biste shvatili tu njegovu bezgraničnu ljubav prema klubu, u povjerenju ću vam prišapnuti da je strašna bolest već počela razarati njegova pluća. On je to znao i skrivao. Javili su mu: ‘Vrati se Janjčiću’, kako su ga od milja zvali – zapisao je Smoje detalje oko Gazdićeva povratka u sastav 1921. godine.
Utakmica je izazvala neviđenu pozornost i privukla rekordnih 5.000 gledatelja na stadion. Poveli su gosti u 15. minuti preko Graneca i činilo se da će s lakoćom pobijediti.
Ali, onda je na scenu stupio Gazdić. Prolazio je s lakoćom pored svojih čuvara, koji su ga na sve načine pokušavali zaustaviti, ali mu tog dana ništa nisu mogli. Te je nedjelje Gazdić briljirao, a njegov izjednačujući gol opisuje se kao pravo remek-djelo. Izbacio je iz igre driblinzima čak četvoricu protivničkih igrača, izišao sam pred vratara Vrđuku, fintirao snažan udarac, da bi, nakon što je vratar pao, samo preskočio loptu, koja je pored ležećeg vratara ušetala u mrežu.
Bio je to rijetko viđen gol, nakon kojega je Hajduk predvođen Gazdićem nastavio napadati. Poslije novog prodora srušen je Gazdić u šesnaestercu, nakon čega je sudac pokazao na bijelu točku. Jeadanesterac je realizirao Mantler i Hajduk je poveo sa 2:1. Tim rezultatom je i završena utakmica.
Kad je sudac odsvirao kraj, Gazdić je plakao od sreće, a navijači su ga na rukama odnijeli u svlačionicu. Međutim, ovdje treba reći da se dalje nije sve odvijalo kao u seriji Velo misto. Malo je tko uspio ne zaplakati gledajući epizodu u kojoj je Rico odmah nakon utakmice počeo iskašljavati krv i preminuo. U stvarnosti je Gazdić preminuo 6. prosinca 1922., dakle godinu i pol nakon te utakmice, a najboljem igraču Hajduka tog vremena navijači su priredili nezapamćen posljednji ispraćaj na Sustipanu. Takav sprovod Split do tada nije vidio. Gazdićeve su kosti izvađene iz groba na Sustipanu trideset godina nakon smrti, 28. listopada 1952., a od tada je njegovo ime evidentirano na Lovrincu. Dakle, bilo je to već u vrijeme kada se na Sustipanu više nije pokapalo, a sedam godina prije nego što će se dogoditi kulturocid, odnosno sravniti sa zemljom to staro splitsko groblje. Hajduk je 1981. godine na dva grobna mjesta podigao spomenik na kojemu piše – ‘poginulim i umrlim igračima i članovima – Hajduk Split’. Upravo tu su potom premještene kosti trojice starih igrača, među kojima i Nikole Gazdića, prvog igrača Hajduka koji je postigao 100 golova. Hajduk je u finišu te godine nastupao sa crnim florom, u spomen na nezaboravnog Janjčića.
Rico, službena Hajdukova maskota kojoj se danas raduju brojna djeca, ima povijesni temelj upravo u ulozi iz Velog mista, a bazirana je na priči Gazdića, kojeg su zbog ricaste kose zvali Janjčić.
DA NISI VIKAO, NE BIH SE BACIO
Vratar Luka Kaliterna rijetko se bacao, ali u dvoboju protiv Građanskog, kada je Gazdić već iscrpio i zadnji atom snage, gostujući igrač Prška ostao je sam na vrhu šesnaesterca i uputio jak prizemni udarac u kut, povikavši: ‘Luka gol!’. Kaliterna se bacio i vrlo spretno odbio loptu vršcima prstiju, pa uzvratio protivničkom igraču: ‘Da nisi vikao, ne bih se bacio’.
PRVI SKANDAL
Pobjeda Hajduka nad Građanskim izazvala je pravi skandal, o kojemu je list Novo doba danima pisao.
Sve je počelo nakon što su zagrebačke novine u izvještaju zapisale ‘Teški sati za Građanski – 90 minuta u opasnosti života. Granec u nesvjesti, Perškina ruka u gipsu. Krilo tjera loptu, Šifer rempla, baca loptu u aut. Tri čovjeka nahrupe u igralište, tuku Šifera šakama. Građanski htio napustiti igralište’.
Došlo je na koncu do toga da su brzojave izmijenili gradonačelnici Splita i Zagreba, te je izbila velika afera, prvi veliki nogometni skandal. Povedena je istraga, radi koje je došao i predsjednik JNS-a, no nakon svega je otkriveno kako je istina bilo jedino da se Granec ozlijedio, nakon što je pao u jednom skoku, pa je drugi dio odgledao s tribina. Split i Zagreb tako umalo zaratiše radi utakmice, ali sukob je brzo zaboravljen, pa je već prvo sljedeće gostovanje HAŠK-a proteklo u prijateljskom ozračju.
U NAJJAČIM SASTAVIMA
Tog svibnja 1921. pred oko 5.000 gledatelja za Hajduk su nastupili: Kaliterna, Dujmović-Fjaka, Šuste, Pilić, Kurir, Rodin, Radić, Gazdić, Hekman, Mantler, Tagliaferro.
Građanski je igrao u sastavu: Vrdjuka, Šifer, Ferderber, Rupec, Vragović, Bažant, Babić, Heinlein, Prška, Granec, Pavleković.
Be the first to comment