Aleksandar Stijačić, doktor Hitne pomoći koji je među prvima stigao na mjesto masakra u OŠ “Vladislav Ribnikar”, u potresnoj ispovijesti za Blic televiziju, opisao je što je proživio tog užasnog jutra.
Intervju s dr. Stijačićem emitiran je večeras u specijalnoj emisiji dr. Slavice Đukić Dejanović na Blic televiziji, o dva stravična masovna ubojstva koja su potresla Srbiju u samo 48 sati.
Upozoravamo čitatelje da je ispovijest dr. Stijačića vrlo potresna, jer slikovito opisuje sav osjećaj strave i bespomoćnosti koju su prvi liječnici i policajci doživjeli kada su u školi zatekli tijela osmoro djece i školskog čuvara bez znakova života.
– U školi prvo leži muškarac, stariji. To je bio čuvar koji je poginuo. S desne strane je onaj stol gdje su dvije dežurne učenice. Jedna je na stolu, druga je dolje, na podu, i lijevo, pored klavira, još jedna djevojčica. Znači, mrtvi, sigurno, jer vidite i znate, i imate iskustva i jasno vam je da su oni mrtvi – ispričao je na Blic TV-u dr. Stijačić.
Definirati tko je živ, a tko nije
Dr. Stijačić je rekao da je sljedeći užas “koji ne može da se izrežira, ni da se napravi neki najbolji scenograf nekih američkih filmova, da napravi horor”, bio ulazak u, kako je rekao, “mrtvi razred“.
“Otvarate vrata i unutra je brdo tijela djevojčica i dječaka koji leže ubijeni. Užas jedan koji ne možete zamisliti. Ne znate tko je to uradio, ni što se događa uopće; ne znate koliko ste sigurno, možda će vas netko ubiti, jer smo mi tu došli gotovo tog trenutka kad je patrola policije došla. Sve je i dalje bilo otvoreno, to nije zagrađeno. I sad, ono što je strašno teško: definirati tko je živ, a tko nije”, rekao je dr. Stijačić.
Koliko je prizor u razredu bio potresan, svjedoče doktorove riječi da se nada da to nitko nije snimio i da to nikad nitko neće vidjeti.
“To što sam vidio ja i moje kolege… Neki su problijedjeli, uradili su posao i poslije toga su sjedili i gledali bijelo negdje. Poslije 30 godina rada to vidjeti, to nije normalno”, rekao je doktor Stijačić.
Objasnio je da je jako teško prihvatiti da dijete može tako nešto uraditi.
“Uzalud to što smo mi pohvaljeni; i Ministarstvo zdravlja, i ministrica su nas pohvalili. Jesmo, uradili smo, ali devet ljudi je mrtvo, na licu mjesta, znači u glavu, direktno, pogoci savršeni, bez promašaja. I uopće, kako će ti učenici, sad ih nema 7-8 u odjelu, kako će odjel postojati, kako će živjeti taj odjel?! Mnogo pitanja koja nemaju odgovora”, rekao je Stijačić.
A onda je uslijedio telefonski poziv doktoru Stijačiću i još jedna drama na osobnoj razini.
Shvaćam da je dijete mrtvo, da leži ubijeno
“I onda najveća tragedija koju sam doživio… Jedna moja prijateljica me zove i kaže – daj, molim te, pomozi mi, ne mogu da nađem kćer, ona je bila dežurna učenica. Ja shvaćam da je to dijete mrtvo, da leži ubijeno… I što odgovoriti tada na to pitanje? Ništa, slagao sam, nisam joj smio kazati! Što ću joj reći?! Da, da, eno, mrtva je, unutra, na pet metara iza nas, tamo iza ćoška”, ispričao je dr. Stijačić.
Kad je dr. Stijačić završio posao, prvo što je uradio jest da je uzeo mobitel.
“Zovem svoju djecu koja su starija, koja nisu više u osmogodišnjoj školi, pa na fakultetu. Da ih zovnem, da im čujem glas, da vidim jesu li živi, to je nevjerojatno nešto, neki poriv”, kazao je dr. Stijačić.
Kosta Kecmanović, dječak-ubojica, 3. svibnja pucao je na svoje prijatelje iz Osnovne škole „Vladislav Ribnikar“ i ubio osmoro djece i jednog djelatnika osiguranja.
