Predsjednik Vlade Andrej Plenković rekao je danas povodom godišnjice smrti prvog hrvatskog predsjednika, da je dr. Franjo Tuđman bio vizionar čija je trajna politička ostavština ostvarenje višestoljetne težnje hrvatskog naroda o slobodnoj, demokratskoj međunarodno priznatoj državi.
“Obilježavajući 26. godišnjicu smrti prvog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, prisjećamo se njegovog državničkog vođstva i vizionarstva, zahvaljujući kojem je ostvarena viševjekovna težnja hrvatskog naroda o slobodnoj, demokratskoj i međunarodno priznatoj državi”, napisao je Plenković u objavi na društvenoj mreži X (twitter) u povodu 26. obljetnice Tuđmanove smrti.
“Tuđman je zacrtao europski put Hrvatske”
To je trajna politička ostavština prvog hrvatskog predsjednika koju moramo njegovati i nadograđivati, a to i činimo stalnim radom za boljitak hrvatskog čovjeka i razvoj naše ekonomije, rekao je hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a.
“Pritom ćemo uvijek čuvati istinu o Domovinskom ratu i štititi prava hrvatskih branitelja, koji su podnijeli najveću žrtvu u odbrani Hrvatske u Domovinskom ratu”, dodao je.
Franjo Tuđman, istaknuo je Plenković, zacrtao je europski put Hrvatske, koja je danas ponosna članica EU i NATO-a, eurozone i schengenskog prostora, a blizu smo i članstva u OECD-u.
“Stoga ćemo i dalje politikom modernog suverenizma koristiti prednosti snažnog međunarodnog položaja Hrvatske za ostvarivanje ciljeva hrvatskog naroda u 4. desetljeću samostalnosti”, poručio je premije, a prenosi CDM
Inače, dr. Tuđman je rođen 14. svibnja u zagorskom mjestu Veliko Trgovišće od oca Stjepana i majke Justine.
Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifašističkog pokreta 1943. godine, a oca i pomajku Olgu u proljeće 1946. likvidirala je tajna jugoslavenska policija OZNA zbog kritika upućenih novoj komunističkoj vlasti.
Osnovnu školu je pohađao u rodnom mjestu, a srednju školu i trgovačku akademiju u Zagrebu.
Od samih početaka sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Početkom 1945. s činom majora odlazi u Beograd kao jedan od hrvatskih predstavnika u Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POV). Kasnije radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, u Generalštabu JNA te u uredništvu Vojne enciklopedije. Godine 1960. promaknut je u čin generala, nakon čega napušta aktivnu vojnu službu.
U Beogradu je završio studij na Višoj vojnoj akademiji, diplomiravši na temu „Pregled povijesti ratne vještine i tendencije razvoja u suvremenom nuklearnom dobu“. Počinje se baviti znanstveno-istraživačkim radom te objavljuje znanstvene radove iz područja povijesnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne povijesti, te filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Godine 1957. izlazi mu knjiga Rat protiv rata, povijesne i vojnoteorijske tematike.
Godine 1945. vjenčao se Ankicom Žumbar, s kojom je imao troje djece, Miroslava, Stjepana i Nevenku.
Po povratku u Zagreb započinje razdoblje znanstveno-istraživačkog i književnog rada. Godine 1961. osniva Institut za historiju radničkog pokreta i postaje njegovim direktorom. Od 1963. godine predaje na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Doktorsku disertaciju pod naslovom „Uzroci krize monarhofašističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.“ obranio je 1965. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru.
Zbog svojih stavova o nekim povijesnim pitanjima dolazi u sukob s komunističkim vlastima, koje ga optužuju zbog nemarksističnosti i nacionalizma u istraživačkim radovima. To se prije svega odnosi na viđenje da svaki narod ima pravo na vlastitu oružanu silu, protivljenje nametanju kompleksa NDH-a hrvatskom narodu te ukazivanje na preuveličavanje broja jasenovačkih žrtava. Bio je i potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine. Politički progon kulminirao je kada je izbačen iz Komunističke partije, uklonjen sa Sveučilišta te smijenjen s mjesta direktora Instituta i prisilno umirovljen.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća uhićen je u siječnju 1972. godine i u montiranom procesu osuđen na dvije godine strogog zatvora i zabranu javnog nastupanja u trajanju od dvije godine. Kazna mu je 1973. smanjena na devet mjeseci na intervenciju Miroslava Krleže.
Zbog intervjua koje je dao švedskoj televiziji, zapadnonjemačkoj televiziji ARD i jednoj francuskoj radio postaji, a u kojima je kritizirao komunističko jednoumlje i zagovarao pluralističku demokraciju, opet je uslijedio sudski progon. Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu podiglo je 1980. godine protiv njega optužnicu, a 1981. je uhićen i osuđen „zbog neprijateljske propagande“ na tri godine zatvora, uz zabranu bilo kakvog javnog djelovanja u trajanju od pet godina. Kaznu je služio od siječnja 1982. do veljače 1983. u zatvoru u Lepoglavi, a zbog pogoršanog zdravstvenog stanja je privremeno pušten kući. Vraćen je na odsluženje kazne u svibnju 1984., a nakon nekoliko mjeseci Vrhovni sud donio je rješenje o uvjetnom otpuštanju zbog pogoršanja zdravstvenog stanja.
Godine 1987. svoje dugogodišnje ideje o nacionalnom pomirenju i jedinstvu hrvatskog naroda te stvaranju hrvatskog nacionalnog demokratskog pokreta počinje širiti i poticati i među hrvatskim iseljenicima. Kad mu je vraćena putovnica najprije putuje u Kanadu, a zatim i u SAD, Njemačku, Švedsku i Austriju. Okupljajući istomišljenike osmišljava politički program usmjeren ka stvaranju hrvatske države.
Čim je 1989. godine u Jugoslaviji dopušten pluralizam, najprije na tribini Društva hrvatskih književnika u Zagrebu iznosi Prednacrt programskih osnova Hrvatske demokratske zajednice, a zatim se 17. lipnja održava osnivačka skupština Hrvatske demokratske zajednice na kojoj je izabran za predsjednika.
Nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine i pobjede Hrvatske demokratske zajednice u Saboru je 30. svibnja proglašen predsjednikom Predsjedništva SR Hrvatske. U samostalnoj Republici Hrvatskoj još je dva puta pobijedio na neposrednim predsjedničkim izborima, i to 1992. i 1997. godine.
Godine državništva obilježene su agresijom na Republiku Hrvatsku, međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske koje je započelo u siječnju 1992. godine, domovinskim ratom i poratnim razdobljem mirne reintegracije i aktivnosti usmjerenih učvršćivanju međunarodnog položaja Republike Hrvatske.
Kao vrhovni zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga predvodio je vojne operacije oslobođenja Maslenice, Novskog Ždrila, Zemunika i brane Peruča 1994. godine te vojno-redarstvene akcije u kojima su 1995. godine oslobođena okupirana područja zapadne Slavonije (operacija ‘Bljesak’) te Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (operacija ‘Oluja’). Iste je godine sudjelovao u mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini te bio supotpisnik Daytonskog sporazuma. Godine 1998. završila je mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u državni sustav Republike Hrvatske, čime su ostvarene njegove težnje o punoj samostalnosti, suverenosti i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske.
Umro je 10. prosinca 1999. u Zagrebu i pokopan 13. prosinca na zagrebačkom groblju Mirogoj. Ostati će upamćen kao prvi predsjednik, utemeljitelj moderne neovisne države Hrvatske i vrhovni zapovjednik pobjedničke Hrvatske vojske s kojom je oslobodio više od trećine okupiranog teritorija.
