KUĆA OD KAMENA – Moja najljepša Hercegovina – priča o baki, djetinjstvu, ljubavi i vremenu koje nikada nije prošlo

Postojalo je nekoć jedno mjesto, visoko na hercegovačkom brdu, gdje je stajala kamena kuća moje bake. Nije to bila kuća kakve se danas grade. Bila je srasla s kamenom, kao da ju je samo brdo iznjedrilo i postavilo ondje da čuva svoje ljude, njihove uspomene i njihove živote. Oko nje kamen do kamena, koliko god pogled sezao. A između tog kamena raslo je ljekovito bilje, ono koje je priroda sama posijala i koje nitko nije morao zalijevati ni njegovati.

Po tom su se kamenjaru slobodno šetale bakine koke. Nisu poznavale kokošinjce zatvorene od jutra do mraka, nisu jele industrijsku hranu ni žitarice iz vreća. Kljucale su travke, sjemenke i ljekovito bilje koje je raslo po hercegovačkom kršu. Slobodne, zdrave i vesele, baš kao da su znale da žive na najboljem mogućem mjestu.

Imali smo i svinje. Njihova je hrana bila ono što smo sami proizveli: naš kukuruz, pšenica, divlje jabuke koje smo skupljali kad padnu na zemlju prezrele, murve, tikve i ona naša hercegovačka trava. Sve je imalo svoj red i svoju svrhu. Ništa se nije bacalo, ništa nije bilo suvišno. Zemlja je hranila životinje, životinje su hranile nas, a mi smo živjeli u skladu s onim što nam je priroda davala.

Ispred bakine kamene kuće, kad bi čovjek sjeo i pogledao prema dolje, cijelo bi se polje otvorilo pred njim. Doslovno je pucalo pod nama. Činilo se da možeš pogledom obuhvatiti cijeli svijet. Ondje dolje imali smo svoju zemlju, svoje njive, svoj vinograd i vrtove. Sve što nam je trebalo proizvodili smo vlastitim rukama.

U vinogradu je rasla naša Blatina. Nije to bilo vino s etiketom, marketinškom pričom i lijepo dizajniranom bocom. Bila je to naša Blatina, od našega grožđa, iz našega vinograda, za naše potrebe i naše veselje.

Sijali smo pšenicu. Dio je završavao kao hrana za životinje, a dio smo nosili u mlin, gdje smo je mijenjali za brašno. Od toga brašna je baka mijesila kruh i pekla ga ispod sača. Taj kruh nije imao deklaraciju, rok trajanja ni popis aditiva. Imao je miris doma, toplinu ognjišta i okus koji se ne zaboravlja.

U polju smo imali svoje bašče. Rajčice, paprike, krastavce, luk, krumpir, raštiku… Sve je raslo na našoj zemlji, bez polijevanja pesticidima, bez umjetnih dodataka i bez straha što ćemo sutra staviti na stol. Bilo je to pravo domaće povrće, uzgojeno onako kako su to radili naši stari.

A vode! Nije nam trebala nikakva velika infrastruktura. Zabiješ desetak metara cijevi u zemlju i poteče čista, hladna voda. Vode je bilo posvuda. Danas ljudi kupuju vodu u plastičnim bocama i čitaju njezin sastav, a mi smo je pili iz zemlje, izravno iz dubine hercegovačkog polja.

Nedaleko od kuće bilo je jezero. Ondje smo lovili šarane, jegulje i drugu ribu. kupali se ljeti, kartali pod vrbama u hladu. Vraćali bismo se kući s dobrim ulovom, zadovoljni i sretni, a onda bi ispred kuće počela prava gozba. Riba se pekla na kominu, na žaru, uz razgovor i smijeh. Nije nam trebao restoran, rezervacija ni jelovnik. Imali smo ono što smo sami ulovili i mjesto na kojem smo bili najsretniji.

I uvijek pjesma i veselje! Bilo da radimo, da slavimo ili da smo se najeli siti ribe!

Baka bi znala otići do pušnice tzv. “dimare”, otvoriti vrata i odrezati komad našega domaćeg suhog mesa. Na njemu bi pravila raštiku, onu pravu, hercegovačku, kakva se ne može naučiti iz kuharice. Jer ova je bila poludivlja pomješana sa biljem iz našeg brda koje baka “upara”. Pareće zelje smo ga zvali. A mi bismo, usred ljetne žege, znali otići do iste te “dimare”, odrezati komad domaće slanine i pojesti ga s rajčicom i lukom. Slanina bi se na vrućini topila, mast bi curila niz prste, a nama to nije smetalo. Smazali bismo sve s takvim apetitom kao da jedemo najfiniji specijalitet na svijetu.

I nikada nas nije zabolio stomak.

Danas se čovjek nasmije kad se sjeti. Slanina usred ljeta, domaće vino, kruh ispod sača, luk, rajčica, riba iz jezera, raštika i divlje zelje s mesom iz pušnice. A sve nekako zdravo, prirodno i naše. Nismo znali za kalorije, deklaracije, konzervanse i moderne prehrambene trendove. Znali smo samo da je glad najbolje liječiti hranom koju je proizvela vlastita zemlja.

Ali hrana je bila samo jedan mali dio te sreće. Ono najljepše događalo se kada bi došli blagdani.

Uskrs je imao posebnu čar. Moja mama i baka – njezina svekrva, sjedile bi zajedno i bojale naša domaća jaja. Nije bilo kupovnih boja, naljepnica ni umjetnih ukrasa. Jaja su se bojila u lučini, u ljusci luka, i dobivala onu prekrasnu, toplu, prirodnu boju. Poslije bismo ih tucali, nadmetali se čije je jaje najjače i veselili se kao da smo osvojili najveću nagradu na svijetu.

To su mi bila najslađa jaja u životu. Ne zbog njihova okusa, nego zbog svega što je bilo oko njih. Zbog mame i bake koje su ih zajedno pripremale, zbog obitelji okupljene za stolom i zbog osjećaja da pripadamo nečemu što je veće od nas samih.

A Božić… Božić je bio posebna priča.

Tada bi cijela Hercegovina nekako drukčije disala. Kao da bi se nad brdima, poljima, kamenim kućama i vinogradima spustila neka posebna toplina. U našoj maloj kamenoj kući kitilo se božićno drvce, i to pravim svjećicama, onima koje bi se palile na grančicama. Bilo je to prekrasno, ali i pomalo opasno. Jednom se drvce doista zapalilo pa ga je striko morao brzo evakuirati kroz vrata. I danas mi je taj prizor istodobno smiješan i drag. Eto, i drvce je jednom gorjelo od božićnog žara!

Ali ono što je činilo Badnju večer nezaboravnom nije bilo samo drvce. Bili su to moj tata i striko.

Njih dvojica znali su zapjevati našu božićnu gangu i bećarac tako snažno da sam imao osjećaj kako svojim grlima pomiču zidove naše kamene kućice. Nije to bilo obično pjevanje. To je bilo izbacivanje svega što se godinama taložilo u ljudskim dušama. U njihovim glasovima bilo je radosti, tuge, ponosa, hrvatskog prkosa i neke neizrecive čežnje.

Kao da je iz njih izvirala sva snaga jednoga naroda koji je naučio trpjeti, ali nikada nije zaboravio tko je.

Dok su oni veselali, pjevali i podizali čaše, na drvenom šporetu polako se krčkala sarma, a u pušnici, na ognjištu, peklo se janje. Mirisi su se miješali, širili kućom i uvlačili u svaki kutak. Miris dima, pečenog mesa, sarme, domaćeg kruha i hercegovačkog vina.

Bože moj, tu milinu sanjam i danas!

Dok su oni pjevali:

„Badnjak gori, a vino se toči,
čekamo da nam Mali Isus kroči!
Nek’ se pjeva, Hrvat se veseli,
radost svoju sa svima dijeli!
Veselo, veselo…”

I pjevalo se tako, iz svega glasa, kao da se cijela Hercegovina okupila u toj jednoj maloj kamenoj kući.

Možda je u toj pjesmi bilo više od veselja. Možda je bilo i nečega što mi kao djeca nismo mogli do kraja razumjeti. Jer tih se godina, sedamdesetih, nije trebalo toliko plašiti glasne pjesme i jakih grla koliko se trebalo plašiti vremena u kojem smo živjeli. Komunizam je bio stvarnost koja je ulazila u ljudske kuće i živote, čak i kada se o tome nije smjelo otvoreno govoriti.

A moj tata i striko pjevali su i zidovi su se razlamali.

Pjevali su ono što se možda nije moglo reći običnim riječima. Pjevali su svoju Hercegovinu, svoje pretke, svoga ćaću, svoje korijene i svoju bol. U njihovim glasovima živjela je jedna velika obiteljska rana.

Godine 1945. moga djeda su odveli s kućnog praga. S praga te kamene kuće koji je zadnji put poljubio. Nije bio vojnik, nije uzeo pušku, nije ratovao, nikoga nije ubio, nikome nije učinio zlo. Nije bio čovjek koji je tražio sukob. Ostao je kod kuće, vjerujući da će ga vlastita nevinost zaštititi, da neće doći po njega ako nikome nije skrivio.

Ali došli su.

Odveli su ga i nikada se više nije saznalo gdje mu je grob.

Ni danas ne znam gdje počivaju njegovi zemni ostaci. Nema groba na koji bih mogao otići, zapaliti svijeću i reći mu da sam njegov i da ga volim. Nema kamena s njegovim imenom, nema mjesta na kojem bih mogao ostaviti cvijet. Ostala je samo priča, obiteljska bol i praznina koja se prenosila s generacije na generaciju.

A u toj praznini ostala je moja baka.

Žena kojoj su odveli muža, koja je ostala bez čovjeka s kojim je trebala dijeliti život, bez njegova zagrljaja, pomoći i zaštite. Uzeli su joj skoro svu zemlju. Ostala je sama, u onoj kamenoj kući usred brda, s teretom koji bi mnoge slomio. Ali ona se nije slomila.

Sačuvala je djecu, sačuvala dom, sačuvala ono malo zemlje na kojoj smo sadili, sačuvala obitelj. Sačuvala je cijelu obiteljsku lozu.

Bila je tiha heroina jedne obitelji. Nije imala spomenik, nije dobila priznanje, nije o njoj pisala povijest. Njezina se snaga mjerila kruhovima ispod sača, zimama koje je preživjela, djecom koju je podigla, životinjama koje je hranila i ognjištem koje nikada nije dopustila da se ugasi, Njezina snaga se mjerila “tihoćom”, mirom i poniznošću kakvu nisam više nikad vidio.

I zato je za mene ona mnogo više od bake. Ona je temelj naše obitelji. Žena koja je, nakon što joj je život oduzeo ono najvažnije, pronašla snagu da sačuva sve ono što je preostalo.

I onda bi došlo božićno jutro.

Nakon Badnje večeri, nakon pjesme, sarme, pečenog janjeta i veselja, sutradan bismo krenuli na misu. Cijelo selo okupljalo se ispred crkve. Ljudi bi se pozdravljali, čestitali Božić, grlili se i radovali jedni drugima. A onda bi se začula pjesma.

„Radujte se, narodi…”

Sva bi grla zapjevala. Pjesma bi se dizala iznad crkve, prelazila preko kamenih kuća, širila poljem i odjekivala hercegovačkim brdima. Činilo se da se i kamen raduje, da i ono ljekovito bilje na kršu sluša i pamti te glasove.

Vraćali bismo se kući, palili božićne svijeće na posebno ispečenoj pogači “česnici”, okupljali se na zajedničkoj molitvi. Molili smo se zajedno, s bakom našom, ženom kojoj su ubili muža, oduzeli zemlju, ali joj nisu uspjeli oduzeti obitelj, vjeru ni ljubav prema životu.

U toj molitvi bilo je svega. I zahvalnosti, i tuge, i sjećanja. Možda smo se molili i za djeda, za njegovu dušu i za njegov nepoznati grob. Za čovjeka čije ime nije nestalo iz naše kuće, premda su mu tragove pokušali izbrisati iz povijesti. Molili smo i za nas žive i zahvaljivali Bogu.

A onda bi opet došao običan dan. Koke bi izašle na kamenjar, svinje bi čekale svoju hranu, u polju bi raslo povrće, vinograd bi dozrijevao. Život bi se nastavljao svojim prirodnim ritmom.

I tako, kad danas zatvorim oči, još uvijek vidim tu kuću. Vidim baku na njezinu pragu, njezine ruke, njezino lice i pogled koji je znao više nego što je ikada izgovorio. Vidim je kako nam ispred kuće maše dok mi silazimo u polje. Vidim polje koje puca pod nama, vinograd u kojem dozrijeva Blatina, vrt pun rajčica i paprika, jezero iz kojeg donosimo šarane i jegulje. Vidim moga tatu i mamu, moga striku i rođaka, moju tetku, moga tetka koji danas nisu s nama. Vidim ih u toj blaženoj kući od kamena u svakom mom snu. Lijepe, bezbrižne, nasmijane. Vidim i moju Hercegovinu kakva je bila. Kakvu želim nazad. Svako malo ih sanjam u kamenoj kući koja je moja i koju moram sačuvati da me izgubim njih u mojim snovima. Da ne izgubim sjećanje na MOJU Hercegovinu.

Osjetim miris kruha ispod sača, raštike iz bakina lonca, slanine iz pušnice i janjeta koje se peče na ognjištu. Čujem tatu i striku kako pjevaju gangu i bećarac, toliko glasno da se čini kako se i brdo s njima veseli. Čujem božićnu pjesmu pred crkvom i vidim baku kako pali svijeću. Vidim baku kako u kutu s krunicom u ruci gleda u dedinu sliku i tiho jeca.

I tada shvatim da možda nismo imali mnogo onoga što današnji svijet smatra bogatstvom, ali imali smo ono što se danas teško može kupiti: svoju zemlju, svoju hranu, svoju vodu, svoju pjesmu, svoju vjeru, svoje ljude i svoj dom. Imali smo međusobnu ljubav i zajedništvo.

Danas imamo slobodu. Možemo pjevati, govoriti, veseliti se i živjeti bez onog straha koji je pratio neke naše najljepše obiteljske trenutke. Ali ono što smo imali tada, tu posebnu jednostavnost, povezanost i radost, nije nam vratila ni sloboda ni bogatstvo.

Jer nije sreća bila samo u tome što smo imali materijalno. Sreća je bila u tome što smo sve to dijelili. Što smo bili zajedno. Što je baka bila tu. Što smo imali kome doći, s kim zapjevati i s kim se pomoliti. Mogli smo se zagrliti i prešutno poručiti – TO SMI MI!

I zato mi se čini da ta mala kamena kuća nikada nije nestala. Ona još uvijek stoji negdje u meni, usred onoga hercegovačkog brda, obasjana suncem i okupana mirisima djetinjstva.

U njoj još uvijek gori vatra na ognjištu. Na drvenom šporetu krčka se sarma. U pušnici se peče janje. Na stolu je kruh ispod sača, domaća Blatina i komad slanine s rajčicom i lukom. Čuje se “Veselo, veselo…”

Tata i striko još uvijek pjevaju, baka se smiješi, živi i djed kojeg nikada nismo upoznali. Žive negdje u toj kući, u tišini između dvije pjesme, u našem srcu i sjećanju, na nebu.

Možda je zato ta kuća za mene toliko sveta. U njoj su se susreli radost i bol, život i nepravda, ljubav i čežnja. U njoj je jedna žena sačuvala obitelj, a jedna generacija djece dobila uspomene koje joj nitko nikada neće moći oduzeti. To je moj oltar i svetinja.

To je moja Hercegovina.

Ne ona s turističkih razglednica, ne ona koja se pokazuje drugima, ne ona koju neki pljuju i vuku po blatu, a neki hvale -nego moja, istinita, kamena, mirisna i raspjevana Hercegovina.

Moja najdraža Hercegovina, u kojoj je baka bila kraljica svoga malog kamenog kraljevstva, u kojoj je svaki komad zemlje imao svoju svrhu, svaka pjesma svoju priču, a svaki zalogaj okus doma.

I kad bi me netko danas pitao gdje sam bio najsretniji, ne bih dugo razmišljao.

Bio sam najsretniji u bakinoj kući usred kamena.

I kada bih mogao birati gdje bih još jednom proveo samo jedan dan svoga života, ali samo jedan dan… ne bih birao ni najljepši grad, ni najskuplji hotel, ni prestižnu destinaciju, ni najluksuzniju kuću.

Vratio bih se tamo.

Samo na jedan Badnjak.

Da još jednom čujem tatu i striku kako pjevaju, da još jednom osjetim miris sarme i pečenog janjeta, da još jednom vidim baku na pragu njezine kamene kuće i da joj kažem ono što možda nikada nisam dovoljno često rekao:

Hvala ti, što si nam sačuvala dom i rod.

I što si nam, unatoč svemu, ostavila najljepši dio života – uspomene koje ne blijede.

Jer neke kuće nisu napravljene od kamena. One su napravljene od ljubavi, sloge i blagoslova Božjega. A takve kuće nikada ne propadaju.