Robert Junaci, VEČERNJI LIST
U Hrvatskoj ima 1806 registriranih nogometnih klubova i 110.269 igrača i igračica, a omiljeno ime koje Hrvati daju klubovima je Mladost – ima ih čak 76. U inozemstvu igra 400 Hrvata i u odnosu na broj stanovnika prvi smo u svijetu
Finalom Lige nacija u kojem je Hrvatska nakon jedanaesteraca sa Španjolskom osvojila srebrnu medalju završena je još jedna nogometna sezona. Nadasve uspješna s obzirom na to da smo na Svjetskom prvenstvu u Kataru krajem prošle uzeli brončano odličje i sad se ovog ljeta potvrdili kao reprezentacija koja spada u sami svjetski vrh. Svima smo pokazali da tri medalje na velikim natjecanjima u zadnjih pet godina nisu slučajnost, jer to ne mogu biti.
U tih pola godine Hrvatski nogometni savez uprihodio je veliki novac i osigurao si miran rad u sljedećem razdoblju, za broncu u Kataru HNS je uprihodio 25 milijuna eura (60 posto ostalo je Savezu, 40 posto dijelili su igrači, stožer i prateće osoblje), a sad je stiglo još 11 milijuna eura od srebra u Ligi nacija.
Važan je to novac, ne smo za premije koje su se dijelile u kući hrvatskog nogometa, već za cjelokupni nogomet. Jedan će dio biti usmjeren u poboljšanje nogometa i ispod te reprezentativne razine. Ulagao je HNS i dosad, pomagao je klubovima, radio je terene s umjetnom travom u manjim sredinama, a svojim je novcem podignuo i naš prvoligaški nogomet, uložio je u hibridne terene pa se naša elitna liga više ne igra po kaljužama i gledamo bolji i kvalitetniji nogomet u HNL-u.
Nažalost, koliko god Savez zarađivao od tih velikih natjecanja, a na samo dva u posljednjih trideset godina nije se plasirala naša reprezentacija, tim novcem ne može izgraditi niz stadiona kao što su ih primjerice izgradili Mađari. To je stvar države i lokalnih uprava, ne samo za prvoligaške stadione nego i one nižih liga, pa i igrališta za amaterski nogomet.
Desetljeće je prošlo u pričama o rekonstrukciji, natkrivanju i gradnji novog stadiona u Maksimiru jer svakako je sramota da glavni grad u kojem igra naš najuspješniji klub, a ondje često nastupa i reprezentacija, nema barem pristojan stadion nego ruglo kojem se smiju svi inozemni gosti, a među njima i mnogi veliki klubovi i reprezentacije. Još je od potresa zatvorena i istočna maksimirska tribina pa od tada stadion prima tek malo više od 20.000 gledatelja. Sad se priča intenzivirala, prvo bi se trebao sagraditi stadion u Kranjčevićevoj koji će poslužiti i Dinamu dok se bude gradio novi Maksimir. Ideje postoje, ali ostanimo još malo skeptični poučeni prošlošću u kojoj je sve stalo samo na priči.
Nove stadione u Prvoj HNL imaju samo Istra i Rijeka koja na Rujevici ima krasan kamp sagrađen privatnim kapitalom. Trebao je to biti samo kamp kluba dok se ne napravi novi stadion na Kantridi, ali očito od Kantride neće biti ništa. Sad lijepi novi stadion, sagrađen mađarskim kapitalom, na Pampasu ima i Osijek.
Postoje ideje obnove Poljuda koji od vremena kad je sagrađen za Mediteranske igre 1979. godine nije doživio ozbiljnije ‘umivanje’. Konstrukcijski je krasan, ali puno je tamo materijala ‘umorno’ i morat će se ozbiljno obnoviti. Slično je sa stadionima u Varaždinu, Koprivnici…
No ima i lokalnih lijepih primjera, primjerice Bjelovar je nedavno dobio dva stadiona, jedan u središtu grada s oko tisuću mjesta za NK Bjelovar, koji je koštao 24 milijuna kuna, te jedan u obližnjim Ždralovima. Dakle, može se.
Reprezentacija nam je iznimno uspješna i samo se možemo nadati da će izbornik Zlatko Dalić i dalje tako uspješno voditi našu A vrstu, da će s odličnim rezultatima nastaviti već sljedećeg ljeta kad bi Hrvatska morala igrati na završnici Europskog prvenstva u Njemačkoj, a u deset njemačkih gradova imat će podršku kakvu je sad imala na final-fouru Lige nacija u Nizozemskoj. To jasno ovisi o kontingentu ulaznica koje će naši navijači tamo moći kupiti. Sigurno ih neće biti dovoljno za naše, ali snaći će se oni i sigurno dobivati bitke na tribinama.
I ta reprezentacija je fenomen, objektivno smo mala zemlja, a tako smo dobri. Imamo ono što mnoge reprezentacije nemaju, a to je zajedništvo. Kao što glasi i slogan reprezentacije – oni su obitelj. Naravno da je potrebna i kvaliteta, a Hrvatska je očito ima. Naša nacionalna vrsta ima to potrebno zajedništvo, no fenomen je što uspjela ujediniti cijelu državu kao i iseljenu Hrvatsku.
– Nogomet više nije “najvažnija sporedna stvar na svijetu”, kako smo mu desetljećima tepali. On postaje sve važniji jer utječe na gospodarstvo, turizam, pa čak i politiku. Iznimno je važan u promociji država sudionica i zemalja domaćina velikih sportskih natjecanja. S druge strane moderni je izričaj nacionalnog identiteta i izravno utječe na nacionalni ponos, zajedništvo i jačanje samosvijesti zajednice. Primjerice, dok se europske države ujedinjuju, istodobno traže putove za nove artikulacije moderne nacionalne ideje i identiteta, pa im pritom nogomet pruža sjajan alibi. A pojedine države, kao što je bio slučaj s Hrvatskom, zahvaljujući nogometu mogu doživjeti zvjezdani status i od nepoznatih zemalja postati poznate i popularne. Nogomet je oduvijek bio više od sportskog natjecanja. Uostalom, tko može okupiti toliko ljudi oko malih ekrana? Tko može izazvati toliko emocija i ponosa, radosti i zabave? Tko može potrošiti, ali i priskrbiti milijarde, poput nogometa? On je postao dijelom i kultura, i ekonomija, i politika. Izuzmemo li eventualne sudačke pristranosti, nogomet je autentičan izraz nečije nadmoći, budući da počiva na prirodnoj, antropološkoj moći. Još je John Orwell govorio kako je sport na državnoj razini samo oponašanje ratovanja, odnosno nadomjestak ratnog rivalstva u mirnodopskom razdoblju – kaže Božo Skoko, profesor odnosa s javnošću i jedan od vodećih hrvatskih komunikacijskih stručnjaka.
I u pravu je, pa tko je znao za Hrvatsku prije Eura 1996. godine, pogotovo prije Svjetskog prvenstva u Francuskoj i briljantnog Šukera? Danas za Luku Modrića svi znaju, kao i za Hrvatsku. Promocija je to kakvu se novcem zacijelo i ne može platiti.
Hrvatska nije prepoznatljiva samo po nogometu, imamo mi i ostale sportove i sportaše koji su odjeknuli u svijetu, no objektivno je sve to jako daleko od popularnosti kakvu ima nogomet, a posebno naša reprezentacija.
– Vatreni su daleko iznad sporta! Nogomet, ako smijem reći, za Hrvatsku znači i zajedništvo, poistovjećivanje s momčadi koja dokazuje da se zajedničkim radom i odlučnošću može jako puno. Ljudi to prepoznaju kao vrijednost koju bi htjeli imati u svakodnevnom životu – rekao je predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša te potvrdio da nikad nismo imali većeg promotora od naše nogometne reprezentacije:
Reprezentativni nogomet, pogotovo naša najbolja vrsta, jedna je priča, klupska je ipak nešto drugo. Na europskoj nogometnoj sceni već godinama samo Dinamo ima ozbiljnu ulogu, u Maksimiru je postao standard da igraju skupinu Lige prvaka ili Europske lige, a u skupinama s najboljima nisu kanta za napucavanje i bildanje statistike europskim velikanima. Pokazalo se da Dinamo može parirati i najboljima iako će aktualni trener Igor Bišćan trebati mnogo raditi da bi plave i u novoj sezoni zadržao na toj razini na koju su nas naviknuli sad već lijepi niz godina.
Osim Dinama i Rijeke koja se četiri puta uspjela plasirati u skupine Europske lige i bila je dobra, pobijedivši klubove kao što su Milan ili AZ Alkmaar, svi ostali ‘šaptom’ su padali u kvalifikacijama od ne baš zvučnih imena. Nadajmo se da će u sezoni koja je pred nama biti bolje iako nismo baš veliki optimisti.
HNL je zanimljiv, do posljednjih nekoliko kola prošla je sezona bila neizvjesna, više od pola klubova borilo se za izlazak u Europu, neizvjesno je bilo i u borbi za ostanak. No nije naš nogomet samo prva liga, igra se na svim razinama, u drugoj je bilo neizvjesno kao i u prvoj, ali ti klubovi prvog i drugog ranga natjecanja samo su vrh piramide.
Prema posljednjim podacima (iz 2022. godine) u Hrvatskoj je 1806 registriranih nogometnih klubova (muških, ženskih, veteranskih, futsal), 110.269 igrača i igračica, 3542 trenera i trenerice, 4463 suca i sutkinje… Dakle, jasno je koliko je nogometna obitelj brojna, ima veliku bazu iako je prema velikim europskim zemljama sve to minimalistički.
Ipak, dobro je da ne pada broj nogometnih klubova, a o tome svjedočke podaci – u 2015. godini bilo je 1608 nogometnih klubova, sad ih je gotovo 200 više, s više od 110.000 registriranih igrača. Uz toliko klubova nije rijetkost da se klubovi često nazivaju istim imenom. Najčešće ime koje Hrvati vole davati svojim nogometnim klubovima jest Mladost, nosi ga čak 76 klubova u Hrvatskoj. Na drugom i trećem mjestu nalaze se Sloga s 31 i Dinamo s 30 klubova koji nose to ime. Potom slijede Croatia, Omladinac, Graničar te Hajduk koji je na 7. mjestu s osamnaest imenjaka.
No sve što rade A reprezentacija i naši nešto veći klubovi važno je zbog cijelog društva. Stoga su važni svi pa i najmanji klubovi jer barem na neko vrijeme maknu djecu od elektroničkih uređaja i sjedilačkog načina života, a uz masovnost veća je i mogućnost da se rodi neki novi Modrić, koji je i sam krenuo iz Zadra.
Međutim nije lako sve to držati na životu. Naši prvoligaši uglavnom žive od svojih prihoda, a oni najveći imaju goleme proračune. Primjerice Dinamo je premašio 60 milijuna eura, a većinu toga ostvaruje od prodaje igrača i prihoda koje namakne od europskih rezultata. I svi naši ostali klubovi žive od prodaje igrača, tek neki imaju veće prihode od marketinga. Od prodaje ima koristi i država, na te se transfere plaćaju porezi.
A nije to baš mali novac. Uz to imamo puno igrača koji zarađuju u inozemstvu pa onda nešto potroše i u Hrvatskoj. S obzirom na to kolika smo država, u inozemstvu imamo jako mnogo igrača. Hrvatska je 2022. godine imala 400 igrača u inozemnim klubovima (pet godina prije toga imala je 81 igrača manje), pa je po tome na osmom mjestu u svijetu, dok prve tri pozicije drže Brazil, Francuska i Argentina. No uzme li se u obzir broj nogometaša u inozemstvu u odnosu na broj stanovnika zemlje iz koje dolaze, Hrvatska s manje od četiri milijuna stanovnika drži prvo mjesto na svijetu kad je o igračima u inozemstvu riječ.
Kako se naši klubovi uglavnom sami financiraju, isto tako je i s našim nogometnim savezom, 99 posto prihoda HNS ostvaruje sam zahvaljujući prihodima od plasmana na velika natjecanja (europska i svjetska prvenstva, sad i Liga nacija) i velikih uspjeha na tim natjecanjima. Tih jedan posto dolazi od Hrvatskog olimpijskog odbora, a ni to nije baš redovito. Čak je jedno vrijeme sam HNS, koliko znamo, odustao od tih sredstava HOO-a koja su mu prema propisima pripadala.
I klubovi koji su bili ili jesu prvoligaši zapadali su u probleme, u nižim razredima završili su klubovi kao što su Zagreb, Segesta, Split, Zadar, Suhopolje…, a neki su se ugasili, kao nedavno Inter iz Zaprešića. Neki drugoligaši nisu ni tražili licencije za prvu ligu jer im je preskupa, nisu mogli redovito financirati tekuće financijske obveze, a u nekim su klubovima igračima mjesecima kasnile plaće. No ni život u nižim nogometnim ligama nije jeftin iako uglavnom počiva na entuzijazmu lokalnih ljudi koji su spremni pomoći.
Naš kolega novinar Damir Mrvec dopredsjednik je NK Botinca, kluba koji igra u šestom rangu natjecanja.
– Klub se financira dijelom od Zagrebačkog nogometnog saveza, većim dijelom od članarine mlađih kategorija, a nešto malo doprinosi tek pokoji sponzor. Ulaznice? Kod kuće ih se po utakmici proda za oko 50 eura. A troškovi su veliki, ne računajući struju, vodu, održavanje terena, domara, samo nas suci po utakmici koštaju 221 euro. Imamo četiri zaposlena trenera, to je oko 2000 eura mjesečno, a za sezonu nam treba oko 20.000 eura – kaže nam Mrvec.
A klub je za prošlu sezonu od ZNS-a dobio 25 ili 26 tisuća kuna!
No i u tom rangu ima klubova koji imaju novca i mogu platiti svoje igrače, i to solidno, za razliku od spomenutog Botinca u kojem igračima ne plaćaju ništa. A ti klubovi nižih liga okupljaju najveći broj djece i zapravo su najvažniji kad se gleda širi društveni interes.
Stoga to ne treba uspoređivati s Dinamom u kojem plaće igrača idu i do milijun eura godišnje, kao što se plaće igrača Dinama ne mogu baš uspoređivati sa zaradom naših reprezentativca koji su već u jakim i platežno vrlo moćnim klubovima u inozemstvu.
Iznimno je važno održavati i klubove koji su nekakav srednji stalež, a tu je riječ uglavnom o klubovima koji njeguju ozbiljniji rad s mladima i iz kojih izlaze talenti i za naše najveće klubove. Druga, treća i donekle četvrta liga nekakvo su srce nogometa.
Vukovar, Vinkovci, Slavonski Brod, Đakovo, Virovitica, Nova Gradiška, Sisak, Bjelovar, Kutina, Križevci, Čakovec, Karlovac, Gospić, Zadar, Makarska, Metković, Imotski… To su samo neki gradovi koji mogu dati nove Modriće, Livakoviće, Gvardiole, Petkoviće, Livaje…. koji će onda ‘hraniti’ naše prvoligaše pa i našu reprezentaciju.
Na kraju se nogometna priča vrti u krug, reprezentacija će zarađivati od Fife i Uefe, a dobro radi i sa sponzorima. Pomogla je tako i prvoligašima prodajom TV prava. Iako su to iznosi koji bi u europskim zemljama bili za ‘kikiriki’, ipak su lijepa injekcija, pogotovo manjim klubovima kojima pola milijuna eura gotovo život znači. Kao prvak Dinamo će dobiti najviše. Njemu je tih 1,2 milijun eura kap u moru velikog proračuna, ali dobro će mu i to doći. Posljednji Šibenik koji je ispao u drugi rang natjecanja dobit će 645 tisuća eura, a dobit će još 130 tisuća ne bi li se bolje snašao u drugoligaškoj konkurenciji.
Prvoligaši će i dalje živjeti od prodaje igrača te tako puniti svoj proračun i preživljavati, a od toga će koristi imati i manji klubovi jer će dobiti dio kolača od transfera, naknadu za razvoj igrača.
Međutim ni na jednoj nogometnoj razini ili u bilo kojem sportu ne živi se mirno ni bajno. Svakodnevna je to borba živi li se ili životari u Lijepoj Našoj. Najveći se bore da bi ostali na vrhu, oni koji su ispod žele na vrh, a svi pokušavaju naći novac uz koji će sve to pokušati ostvariti. Velika većina od tih oko 1800 nogometnih klubova amaterska je i jednostavno pokušava preživjeti i održati svoje dečke na okupu, a ako se nađe novca za kakav zajednički roštilj, svi će biti sretni.
Ipak ne treba biti pesimist – iako nam fali stadiona i trening terena, na onoj najvišoj, reprezentativnoj razini imamo sjajne rezultate. Dakle, nije sve baš tako loše, očito se u nogometu nešto radi. I nije slučajno što je to najpopularniji sport u nas i to će bez dvojbe i ostati.
Zorislav Srebrić, glavni savjetnik predsjednika HNS-a Marijana Kustića, ovako ocjenjuje stanje u našem nogometu, ne misleći pritom samo na A reprezentaciju.
– Nije to jednostavno ocijeniti, no u cjelini bih rekao da se naš nogomet razvija i napreduje iako neke aktivnosti zasigurno treba provesti i unaprijediti da bi se mogao držati korak s europskim i svjetskim razinama. Prije svega trebamo raditi na poboljšanju uvjeta rada u klubovima, oni su baza. Kad se u klubovima dobro radi, dolaze kvalitetni igrači koji u svom daljnjem razvoju prolaze procese kroz razne reprezentacije. A onda imamo i veliki broj igrača u inozemstvu koji tamo dobivaju polivalentne vrijednosti – rekao nam je Zorislav Srebrić.
Što je najveći problem u našem nogometu, kako to riješiti?
– U posljednje dvije godine u infrastrukturnom se smislu puno napravilo, zahvalni smo državi, županijama i gradovima jer ulažu dosta sredstava. No to mora postati kontinuirani proces i vjerujem da će tako biti. Važno je da naša nogometna mladost ima uvjete koji su barem slični onima u kojima se pripremaju djeca u konkurentskim europskim zemljama – kaže Srebrić.
HNS je pomagao s terenima, novcem i opremom brojnim klubovima, imate li u planu neke nove konkretne akcije?
– Konkretne akcije su dnevne akcije, pomaže se po planu kojeg je usvojio Izvršni odbor HNS-a i Skupština. Sve ide svojim tijekom i već sada se naziru ulaganja u infrastrukturu, no to nije jedino u što treba ulagati. Neophodno je i dalje ulagati u podizanje razine edukacija nogometnih učitelja. Hrvatska i sad ima puno dobrih trenera, pa ne bismo imali toliko kvalitetnih reprezentacija da se nije s tim igračima kvalitetno radilo. Najvažniji je rad u uzrastu od 8. do 19. godine, iako se u nogometu uči dok si živ. S optimizmom treba gledati u napredak hrvatskog nogometa, ali svi se moramo angažirati u tom kontinuiranom procesu rada i podizati kvalitetu kako bismo održavali i klupske uspjehe i uspjehe u reprezentacijama, pogotovo U21 i A reprezentaciji koja nam je donijela toliko sreće i zadovoljstva. Nikad nećemo zaboraviti ‘dan nogometne zahvalnosti’, taj 16. srpnja 2018. godine kad je bio doček reprezentacije, a tih se dana u medijima govorilo o povratku optimizma u Hrvatsku. Potvrdila je to i bronca iz Katara i sad srebro na Ligi nacija. Nemojmo zaboraviti da ni na jednom final-fouru Lige nacija nisu bili europski velikani Portugal, Belgija, Francuska, Njemačka i Engleska, a mi smo srebrni – rekao nam je Zorislav Srebrić.
Nogomet ima važnu ulogu baš zbog te spomenute brojnosti. Teško ćete danas vidjeti djecu na livadi kako ganjaju loptu, oni koji nisu zaluđeni samo mobitelima i računalima idu od malih nogu u klubove i počinju s organiziranim treniranjem. Nije novi podatak, već iz 2010. godine, ali puno govori činjenica da je u svim sportovima najviše registriranih sportaša u dobi do 14 godina (26,9 posto).
Taj se broj kako djeca odrastaju smanjuje; jednostavno je riječ o selekciji, o pronalaženju drugih afiniteta, zasićenju… No vratimo se na početak, da bismo se opet veselili uspjesima kakve su nam priredili Dalićevi reprezentativci, treba ulagati u sport, pa tako i u nogomet jer ta događanja naroda kakva smo imali nakon osvojenog srebra i dvije bronce novi su magnet za djecu. Danas svi žele biti Modrić i treba im omogućiti da to pokušaju i postati, kako bismo se i u bližoj i u daljoj budućnosti imali zbog koga okupljati i veseliti.
Može tu i država pomoći poreznim olakšicama sponzorima koji pomažu sportu, razvojem infrastrukture i na razne druge načine kako bismo talent koji imamo mogli razvijati te se ponovno veseliti na dočecima nakon ostvarenih velikih rezultata, završava Večernji list svoju analizu.
