Bila je to prilika da se u jednoj od raskošnih trofejnih sala doma Hajduka okupe brojni veterani, ali i da prvotimci “bijelih” čestitaju jednom od najvećih igrača u povijesti Hajduka -što je i bio Ivica Šurjak. Bio je jedan od najvećih igrača jugoslavenskog i hrvatskog nogometa. Bio je motorna snaga splitskog Hajduka u vrijeme dok je klub sa Starog placa harao SFR Jugoslavijom i Europom. Počeo je kao lijevo krilo, ali je vremenom postao univerzalac, prototip modernog nogometaša koji može igrati na svim pozicijama podjednako uspješno. Vrlo brz i visok, izvanredna driblinga i pokretljivosti pokrivao je skoro tri četvrtine terena te bio glavna napadačka poluga momčadi. Uz to, igrao je redovito bez većih ozljeda, te uvijek bio pun energije i borbenosti, postavivši se kao vođa i kapetan. Odigrao je 54 utakmice za tadašnju reprezentaciju, bio prvak Jugoslavije 1974., 1975. i 1979., te pobjednik Kupa Jugoslavije 1972., 1973., 1974., 1976. i 1977. s Hajdukom.
Svojim nogometaškim umijećem potpuno potisnuo u drugi plan srpsku igračku legendu Dragana Džajića. Zbog toga su ga navijači u Beogradu uvijek dočekivali salvom zvižduka. Popularni Šure je odgovarao u svom stilu: nezadrživim prodorima po boku izluđivao je braniče Zvijezde i Hajduku donosio vrijedne pobjede. Ali, o Džajiću je uvijek govorio sve najbolje. Igrao je još za PSG.
Inače Šurjak, kakav ga je Bog dao, u privatnom životu veliki gospodin, ali i šaljivdžija i šarmer, zovnuo je Livaju na podij, zagrlio ga i započeo priču: “Pričam unučicama i hvalim se svojom karijerom, vaš dida je bija jedan od najboljih igrača, vaš dida je odigra priko 500 utakmica, vaš dida je dao 150 golova… i one na to hladno – dida prikini tu priču i donesi nam Livajin dres.”
