Današnji naziv države Bosne i Hercegovine nastao je u vrijeme kada je na Berlinskom kongresu tadašnja Austro – Ugarska Monarhija dobila mandat okupirati dio Otomanskoga Carstva u kojemu je već nekoliko godina buktao seljački ustanak. Otomanske vlasti jednostavno nisu nalazile načina kako izići na kraj s ustanicima– nisu mogle prihvatiti ništa od njihovih zahtjeva, ali ih nisu mogle ni vojnički poraziti i pacificirati pokrajinu. Tako je u sklopu ostvarenja okupacijskoga mandata naziv zemlje bio zapravo skovan i rabljen u službenoj verziji na njemačkom jeziku– Bosnien und Herzegowina.
U posljednjih skoro stoljeće i pol, Bosna i Hercegovina funkcionirala je uglavnom po željama i diktatima izvana. O tome hoće li biti «zemlja» uklopljena u neki širi državni organizam, o načinu kako će to biti izvedeno (u smislu funkcioniranja ili nefunkcioniranja toga teritorija kao autonomne političke jedinice), ali i o unutarnjem uređenju, odluke su se donosile negdje drugdje– na velikim međunarodnim ili mirovnim konferencijama, u Beču i Budimpešti, odnosno «u Beogradu», prijestolnici države u sastavu koje je ovo područje bilo većim dijelom 20. stoljeća. S druge strane, u posljednjih su 130 godina stanovnici toga područja samo jednom imali šansu otvoreno i slobodno reći što misle i kako zamišljaju svoju političku budućnost. Početkom 1992. godine, prema naputku koji je, opet, došao izvana, stanovnici su tadašnje Republike Bosne i Hercegovine trebali na referendumu iskazati svoja stajališta o tome žele li živjeti u samostalnoj državi. Referendum je na kraju održan te su i proglašeni službeni rezultati, a trinaest godina kasnije čuju se sve brojniji glasovi koji te službene rezultate dovode u pitanje.
Koja je pozadina izbacivanja Hercegovine iz praktične komunikacije, koji su povijesni temelji «hercegovačkoga identiteta»
Kraćenje naziva Bosna i Hercegovina u oblik Bosna ima u općem smislu dvojaku pozadinu. S jedne strane, ono je rezultat benigne mentalne inercije i dubljega nepoznavanja prilika. Svakome, naime, tko dolazi «izvana» čini se da naziv Bosna može iz praktičnih potreba kolokvijalnoga govora dobro zamijeniti duži i «nepraktični» naziv Bosna i Hercegovina. Upravo je i autor (kao osoba rođena i odrasla u Sarajevu, s odmakom «naturaliziranoga Dalmatinca») postupao na takav način definirajući svojedobno, 1999. godine, s nakladnikom naslov knjige svojih probranih članaka. Odlučio se tada za, marketinški izazovnu verziju– “Tko je pogriješio u Bosni” podrazumijevajući da Bosna u naslovu jasno upućuje na Bosnu i Hercegovinu. Autor rada čije isječke objavljujemo, Mladen Ančić kaže : “Godinama sam poslije dobivao, nekad uvijeno a nekad i otvoreno, na znanje da sam napravio veliku grešku– nije Bosna isto što i Bosna i Hercegovina. I doista nije! Upoznajući svijet Hercegovine i Hercegovaca, sve mi je jasnije postajalo da između Bosne na jednoj i Hercegovine na drugoj strani, dakako ako se promatraju «iznutra» i sa sviješću o važnosti koju za aktere društvenih odnosa imaju naoko sitne kulturne razlike, postoje stvarne i vidljive pukotine. Rezultat je to i različitosti prirodnog i društvenog okruženja, i utjecaja mediteranskoga uljudbenog kruga (u Hercegovini), drugačijega taloženja onoga što bi se moglo nazvati povijesnim iskustvom i, zapravo, niza čimbenika, što u konačnici doista opravdava uvijek i dosljedno uporabu punoga naziva zemlje, Bosna i Hercegovina. Ostajući još za trenutak na terenu osobnoga iskustva, prisjećam se da je i moj otac, s desetljetnim iskustvom (i više od stotinjak slučajeva) psihijatrijskoga rada na klinici u Sarajevu, svojedobno (negdje krajem 60-ih ili početkom 70-ih godina 20. stoljeća) napisao malu raspravicu o razlikama u psihotičnim oboljenjima «Bosanaca» i «Hercegovaca». Uočavajući stvarne razlike kod pacijenata, otac ih je objašnjavao upravo razlikama u kulturnom faciesu, odnosno, kako bi se reklo rječnikom moderne znanosti o društvu, postojanjem različitih «društvenih mentalnih krajolika». Zbog spleta okolnosti raspravica je ostala u formi priopćenja rezultata i nikad nije ugledala svjetlo dana kao završen proizvod. No, njezino je čitanje izazvalo dužnu pozornost čeških i austrijskih psihijatara na konferenciji u Puli, gdje ju je otac i čitao, a čega se u raznim prigodama kasnije sjećao. Uglavnom, Bosna i Hercegovina doista jesu, bar za one koji tamo žive, dva različita (društveno konstruirana) svijeta, na isti ili sličan (strancima uglavnom nerazumljivi) način na koji se razlikuju srpski, hrvatski i bošnjačko-muslimanski svjetovi. Iz toga onda i proizlazi zaključak da je «praktično» skraćivanje naziva zemlje doista posljedica benigne mentalne inercije i da odaje nepoznavanje lokalnih prilika.”
S druge strane, međutim, skraćivanje naziva Bosna i Hercegovina na oblik Bosna može imati, a vrlo često i ima, posve drugačiju pozadinu no što je pribjegavanje praktičnosti kolokvijalnoga govora. U kontekstu diskursa koji se posljednjih desetljeća 20. stoljeća producira u Sarajevu i odatle širi s različitim uspjehom u različitim sredinama, sažimanje službenoga naziva na bosansku sastavnicu ima stvarno čvrstu i jasnu političku pozadinu. Javni diskurs, naime, koji je tijekom 80-ih i 90-ih godina konstruirala muslimanska (do 1993. godine), odnosno (nakon te godine) bošnjačko-muslimanska politička, akademska i kulturna elita, ima jasna obilježja završne faze procesa konstituiranja moderne nacije kao političke zajednice. Programskim tekstom konstrukcije toga diskursa može se smatrati pamflet člana ANUBiH Muhameda Filipovića, «Bosanski duh u književnosti– šta je to», prvi put objavljen još 1967. godine. Vrijedi svakako primijetiti da je Bosna i Hercegovina već u naslovu toga programskog teksta svedena na bosansku sastavnicu, što će ostati trajna značajka diskursa konstituiranja muslimanske, odnosno bošnjačko – muslimanske nacije. U pozadini toga skraćivanja nije samo praktičnost (teško bi, doista, i nepraktično bilo govoriti o «bosanskohercegovačkom jeziku» ili «bošnjačko – hercegovačkom narodu»), nego je ono izravno povezano s postavkama središnjega narativa bošnjačko-muslimanske nacionalne povijesti , kako se on oblikuje u posljednjih dvadesetak godina. Glavnu ulogu u oblikovanju toga narativa prisvojio si je već spomenuti autor pamfleta «Bosanskih duh …», Muhamed Filipović. On je, s položaja glavnog urednika tadašnje Enciklopedije Jugoslavije za BiH, mogao detaljnije eksplicirati i dati službeni pečat idejama izloženim u programskome «Bosanskom duhu …». U enciklopedijskim tekstovima o BiH, u kojima ima i mnogo toga što se smatra općeprihvaćenim činjenicama, te su temeljne postavke dograđene i takvim izmišljotinama kakvo je postojanje «plemena Bosna» koje se u ranom srednjem vijeku naselilo na područje današnje BiH (predaleko bi odvelo svako dalje nabrajanje sličnih izmišljotina). Konstruiranje bošnjačko-muslimanskog nacionalnog diskursa i unutar njega onoga što bi se moglo nazvati središnjim narativom nacionalne povijesti provođeno je do početka 90-ih godina 20. stoljeća kroz defanzivne «strategije slabih». To je, pak, u praksi značilo odbijanje više ili manje agresivnih pokušaja nacionalne asimilacije muslimanskoga pučanstva, da bi onda iz toga odbijanja i njegova obrazloženja izrastao novi, muslimanski nacionalistički diskurs pojmovno oslonjen na Bosnu. Taj je diskurs dobio društveni prostor i osjetniji zamah od sredine 70-ih godina 20. stoljeća unutar tada restrukturiranih ustavno-pravnih okvira. Od početka 90-ih godina, pak, diskurs dobiva na agresivnosti, ali zato je politička vlast izrasla i legitimirana kroz njega tijekom cijeloga rata rabila istu «strategiju slabih». Konstrukcija nacionalističkoga diskursa i u tome okviru reinterpretacija povijesti, bez obzira je li u defanzivnoj ili agresivnoj fazi, izaziva različite reakcije, u kojima se iskazuje široki spektar stavova, od paternalističke dobrohotnosti do agresivnoga odbijanja. No, prije bilo kakve reakcije valja upozoriti da cijeli proces u očima bošnjačko – muslimanskih susjeda (prije svega Hrvata i Srba) može dobiti krajnje rogobatni izgled izvrtanja «svima poznatih stvari» naglavce, a uz to je i po svome duhu posve zastario i anakron. Takva je, međutim, percepcija posljedica zaboravljanja, odnosno neuvažavanja jednostavne činjenice da su hrvatski i srpski nacionalni diskursi sa središnjim narativom nacionalne povijesti posve konstruirani još prije jednog stoljeća. U međuvremenu su, kroz sekundarnu, a vremenom i primarnu socijalizaciju, duboko usađeni u kolektivnu memoriju, odnosno prihvaćeni i interiorizirani u pojedinačnu svijest te na taj način postali ono što je «svima poznato». No, proces je konstrukcije tekao više ili manje na isti način na koji se danas odvija kod Bošnjaka-muslimana, pa je i izazivao kod susjeda slične reakcije i otpore kakve taj proces danas izaziva kod Hrvata i Srba.
M. Ančić: Što je Bosna bez Hercegovine?
nastavit će se…
