Krvare li ti ovih dana tvoje rane, Vukovarče?
Počesto znam čuti kako branitelji uoči Dana sjećanja svjedoče kako su im ovi dani osobito teški. Silovanim ženama, logorašima, djeci koja su izgubila očeve ili majke, majkama i očevima…
Više je kršćanskih mistika svjedočilo kako su na Veliki Petak Isusa vidjeli kako iznova osobito trpi, krvavog lica, izmučenog tijela i bolne duše, i kako tih dana osobito treba utjehu nas ljudi.
Isto kao i Vukovarci. Ovih dana svi oni, moji dragi, Mirna, Ćipe, Brzi, Zoran, Sandra, fra Ante… svi oni osobito krvare na veliki petak Vukovara. I sav narod.
Ako bi mistici pitali Isusa zašto osobito krvari i zašto opet prolazi agoniju muke i smrti, odgovorio bi im: Stoga što se i dalje čini grijeh izdaje, zataje, ruganja, udaranja – i dalje istim grijesima.
Ako bi pitali Mirnu, Brzog, Zorana, Ćipu… – zašto opet trpe onu istu bol, rekli bi nam jednsko: stoga što Vukovar još uvijek čeka pravdu, što branitelji uopće još čekaju pravdu, i stoga što ga se i dalje niječe, izdaje, izruguje ga se… Stoga srca ovih meni svetih opet krvare, a osobito ovog petka.
Samo jedna stvar sve mijenja: povorka bezbroja tisuća nas koja će samo nijemo biti ondje: stajati pod križem raspetih branitelja, koji u hrvatskoj nacionalnoj mistici opet prolaze sve ono tako bolno, i koji opet čuju rafale, kletve, opet vide iskežene zube ispod petokrake krvnika…
Ne boj se, Vukovarče! Doći ćemo ti, i stajati ondje… Biti s tobom, i opet samo dotaknuti tvoje rane.
Ivan Ike Mandurić
