Osmero mališana ubijenih 10. lipnja 1993. na dječjem igralištu – nikada nisu dočekala pravdu. Augustina Grebenar, tada dijete, danas glas s oblaka, podsjeća: možda smo mi krivi što smo se igrali? A vojnici ne mogu ubiti djecu – djecu ubijaju zločinci.
Zovem se Augustina Grebenar, mama i tata su me kao malu zvali Tina. Ja vam imam i brata ovdje kraj sebe, daleko od vas. Da sam tog dana, desetog u šestom mjesecu 1993. godine, samo par minuta ranije ušla u kuću napiti se vode, danas nitko od vas ne bi znao za mene. Možda smo krivi mi, nas osmero djece što smo se igrali na dječjem igralištu to ljetno predvečerje? Možda su krivi naši roditelji što su nam dozvolili da se nas četrnaest igra u to vruće predvečerje? Da je moj brat Velimir barem pjesmu išao završiti, možda ne biste ni za njega znali. Možda smo krivi mi – djeca – što smo se igrali? Da sam ušla u kuću par minuta ranije, možda bih danas bila liječnica, znanstvenica, filozofkinja, a možda bih se bavila stradanjem djece u ratu. Možda bih bila tužiteljica koja noćima ne bi spavala dok ne istjera pravdu za neko ubijeno dijete. Možda smo mi krivi – nas osmero? Često se pitamo što smo skrivili pa da naši krvnici i danas hodaju slobodno i bez odgovornosti? Možda vam nismo bili važni – nitko od nas osmero djece koja su ubijena tog desetog lipnja 1993. godine? Sjećam se svega od tog predvečerja. Igrali smo se i bili glasni – kao i sva djeca na igralištu. Falilo nam je nekoliko djece da budemo svi na okupu. Čujem neki zvuk nama djeci Viteza jako poznat. Bojimo se jer znamo da je to granata. Bilo je brzo i glasno. Ni brat me nije uspio zagrliti. Ležim. Ne osjećam ništa. Čujem naše mame i tate kako nas zovu i vrište. Čujem neke ljude kako se smiju. Sretni su. Zašto su sretni? Opet čujem tatu i osjećam ga kako me podiže sa zemlje. Čujem moju sestru Dijanu kako vrišti kao da je nešto boli. Ne znam što joj je – ne vidim je. Tata plače. Trči. Ne vidim ga. Mamin glas čujem u daljini kako me zove. I brata zove, ali njega ne čujem… Ne boli me ništa. Već nakon par sati stigla sam svom starijem bratu Velimiru. Nakon nekog vremena svi smo tu:
- Sanja Garić (1975.)
- Milan Garić (1981.) – brat Sanje Garić
- Dragan Ramljak (1978.)
- Dražen Čečura (1978.)
- Boris Antičević (1983.)
- Sanja Križanović (1978.)
- Ja, Augustina Grebenar
- i moj brat Velimir Grebenar (1981.)
Ovo pored su vam naše godine rođenja. Datum smrti nam je svima isti – 10. 6. 1993. Mi smo djeca Viteza koju ste zaboravili. Možda smo mi krivi što smo ubijeni? Sigurno jesmo – nema drugog razloga da nakon 33 godine nitko nije odgovarao. Gledamo mi ovdje s oblaka naše roditelje – ono što je među vama ostalo od njih. Njihove suze i krikovi su nijemi. Njihova bol vam je nevidljiva. Oni se nas ne sjećaju kakvi smo bili, nego po slikama koje su doživjeli nakon pada granate. Nitko to ne može zaboraviti. Mi smo bili djeca. Nas osmero je ubijeno to predvečerje. Sa nama je ubijena ljubav, pravda, djetinjstvo i sve ono što je Vitez bio do tada. Nemojte nas zaboraviti. Mi čekamo 33 godine. Čekat ćemo još. Vremena imamo, jer smo u beskonačnosti. Imate li vi? Možda smo krivi mi, jer vojnici nisu. Vojnici ne mogu ubiti djecu na dječjem igralištu! Djecu ubijaju monstrumi i zločinci. Sjetite nas se i nemojte nas zaboraviti. Nas je bilo osmero. Ja sam Augustina Grebenar. Za ubojstvo nas osmero – nikad nitko nije odgovarao.
Marija Pinjuh
U Vitezu je 10. lipnja 1993. godine u napadu granatom s položaja Armije BiH ubijeno osmoro djece, a petoro je bilo ranjeno. Granata je pala na dječje igrališt, u večernjim satima, nakon što je nekoliko sati ranije potpisan sporazum o prekidu sukoba između HVO-a i Armije BiH pa su se djeca izišla igrati računajući na primirje.
Za zločin u Vitezu do danas nitko nije odgovarao. Ubijena djeca su bila u dobi od 9 do 15 godina.
Granatom je ciljano gađano na dječje igralište. Na mjestu je ubijeno petoro djece, a ranjeno ostalih šestero. Na žalost, naknadno je preminulo još troje malih anđela.
Zbog brutalnosti scena niti jedna strana tv kompanija nije objavila video
U 20 sati i 45 minuta, doletjela je granata s muslimanskih položaja tzv. Armije RBiH, kalibra 120 mm, i pala dva metra od 14-ero djece koji su bili u igri na dječjem igralištu. Na licu mjesta je poginulo petero, a u bolnici od posljedica ranjavanja troje djece u dobi od 9 do 15 godina. Ostalih šestoro djece je bilo ranjeno. Razorna moć granate vidjela se po tome što su roditelji svoju djecu prepoznavali po odjeći i obući. Video snimak tog stravičnog događaja, zbog brutalnosti, nije htjela objaviti nijedna inozemna TV mreža. Na težini zločina daje činjenica da je dan ranije sastavljen sporazum o prestanku sukoba između sukobljenih strana, koji su potpisali u Kiseljaku general Milivoj Petković (načelnik Glavnog stožera HVO) i general Rasim Delić (načelnik Glavnog štaba Armije BiH), a u kalendarskom danu kad je zločin počinjen, nekoliko sati prije zločina, sporazum je proširen i potpisan i stupio je na snagu. Za počinjeni zločin još nitko nije procesuiran. S koliko su nesklonosti Hrvatima pojedini inozemni mediji izvješćivali, pokazuje primjer jedne švicarske televizije koja je za nekoliko dana objavila laž da je riječ o događaju gdje su “Hrvati pobili muslimansku djecu”.
