ODLAZAK LEGENDE: Umro je Franjo Vladić Kulje

Otišla je još jedna mostarska nogometna legenda.

U 75. godini života umro je Franjo Vladić Kulje, nogometaš koji je bio poznat kao član čuvenoga mostarskog BMV-a, trija Bajević–Marić–Vladić, ljubimac navijača.

Čuveni mostarski BMV – Duško Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić

Ponikao je u mostarskom Veležu u kojemu je neko vrijeme igrao i za omladinsku i za prvu momčad. Nakon 13 sezona prešao u atenski AEK za koji je igrao tri godine, a potom se vratio u Velež.

Ukupno je odigrao više od 700 utakmica i postigao 300 pogodaka. Nosio je igru mostarskoga prvoligaša. Inteligentan, profinjen tehničar, majstor duga pasa i driblinga. Bio je mozak momčadi i začetnik svih akcija, često su ga zvali »Poslovođa«.

Za mladu reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 18 puta, u olimpijskoj 12. Za jugoslavensku A reprezentaciju upisao je 24 nastupa, uz tri gola. Debi za reprezentaciju Jugoslavije je imao 1972. godine u Londonu protiv Engleske, 1:1, kada je bio i strijelac na Wembleyju. Posljednji je put za Jugoslaviju nastupio 1977. godine u Leónu protiv Meksika (1:5).

O Franji Vladiću pisao je poznati mostarski odvjetnik i književnik Josip Muselimović u svojoj knjizi Mostarski dragulji. Donosimo ulomak iz intervjua s Vladićem, naslovljena: “Kompjutor u kopačkama”.

“…Razgovaram sa slavnim i legendarnim sportašem, simbolom ljepote nogometne vještine i pitam ga:

Razgovaramo u vrijeme Velikog tjedna, uskrsnih blagdana i obiteljskih svečanosti. Kako se ovaj blagdan slavio u Vašoj obitelji?

Moj otac Damjan bio željeznički radnik. Majka Cvijeta bila je kućanica i na njoj je bio teret podizanja brojne obitelji. Šestero djece, s jednom radničkom plaćom… Nije bilo jednostavno živjeti. Stanovali smo u Šantićevoj ulici, na padinama kod Neretve. Tu je počinjao i završavao svaki naš dan. Otac Damjan znao je samo za obitelj, za posao i franjevačku crkvu. Njega ništa drugo nije zanimalo.

Nikada nije bio ni na jednoj utakmici, pa ni na onima na kojima sam s Veležom osvajao simpatije i titule. Sa sestrom sam, iz Šantićeve ulice, “starom štrekom“, išao do franjevačke crkve i fra Stanka Vasilja, omiljenog vjeroučitelja. Sjećam se božićnih i uskrsnih blagdana i obiteljskog okupljanja. Sjećam se i priprema za moju krizmu i radosti kada sam na dar dobio naliv pero. A ja mislio da bi bilo puno bolje da su mi kupili loptu, patike ili nešto drugo za igru. O školi nisam razmišljao.

Tko je uočio Vašu nadarenost prema nogometnoj igri, kako ste dospjeli među omladince Veleža? Je li još netko napravio tako veliku nogometnu karijeru? Put do nogometaša reprezentativnih razmjera nije lagan. On zahtjeva godine odricanja i upornog rada. Mnogi, pa i oni koji su posebno talentirani, zastanu negdje na pola puta.

Moj otac priznavao je samo rad i ništa drugo. Preko prijatelja našao mi je posao raznošenja mlijeka u ulici u kojoj smo stanovali. Na taj način zarađivao sam pet tisuća dinara mjesečno. Kao dječak, naučio sam rano ustajati i na vrijeme raznijeti mlijeko. Istina, nekada bih pobjegao na livade uz Neretvu i tu igrao na male golove. Bilo je to i vrijeme priprema za turnire po Mahalama.

Peko Dilberović, tadašnji skaut Veleža, uočio je moju igru i pozvao me u juniore. Otišao sam, a malo potom, odlučio prijeći među atletičare jer su oni, nakon treninga, imali osiguran čaj i sendvič. Kada su mi to isto obećali među nogometašima, vratio sam se. Za šalicu čaja i jedan sendvič.

Nogometnu karijeru sa mnom je počeo Noka Serdarušić, kasnije slavni rukometaš i Dražen Dalipagić, još slavniji košarkaš. Sa mnom su karijeru gradili Enver Marić, koji je dospio do prvog vratara izabrane svjetske vrste i Duško Bajević, centarfor koji se ni s kim drugim ne može uspoređivati. To je tako, to je moje mišljenje, i neka se nitko ne nađe uvrijeđen. Žao mi je što Stipe Jurić, brat legendarnog Goce, nije uspio ostvariti ozbiljniju nogometnu karijeru. Bio je to dragulj kakav se samo slučajno negdje može otkriti.

Potpis prvog ugovora i nastup za prvi tim Veleža sigurno je urezan u Vaše sjećanje. Kako je to izgledalo?

Nije to bilo kao što je danas. Pronašli su me s “rajom“ na Neretvi, na kartama i kupanju, i pozvali na potpis ugovora. Odveli su me u neke prostorije kod Robne kuće Razvitak. Potpisao sam ugovor i dobio dvije košulje: jednu dugih i jednu kratkih rukava. Majci sam morao objašnjavati da košulje nisam ukrao i da sam ih dobio za potpis prvog ugovora.

Pretpostavljam da nije bilo jednostavno izboriti status standardnog reprezentativca i da su nogometaši iz velikih središta i velikih klubova, ipak, imali neku prednost.

Sa 17 godina počeo sam nastupati za prvi tim Veleža. Sjećam se svoje prve utakmice, pogotovo blistavog debija za reprezentaciju bivše države. Točno je da su nogometaši velike četvorke Dinama, Hajduka, Zvezde i Partizana, imali veću potporu svojih sredina, ali je istina i to da se moja igra nije mogla unedogled ignorirati. Moj debi bio je u Londonu na utakmici protiv moćne engleske reprezentacije. Postigao sam pogodak za neodlučen rezultat i o toj utakmici se i dan danas ispredaju različite priče.

Ta utakmica igrana je u jesen 1972. godine. O njoj, Vašem i Duškovom nastupu i dan danas raspredaju se priče.

Kada je objavljen sastav nogometne reprezentacije bivše države, na ispraćaju u hotelu Bristol, legendarnom Stampiju rekao sam da ću mu, ako budem igrao i postigao gol, donijeti najljepši upaljač koji budem našao u Londonu. I, eto, dogodilo se da sam igrao i da sam postigao gol. Ushićen, uzdignutih ruku dotrčao sam do Duška i pitao ga:

– Što misliš – kako sada Stampi slavi?

Kupio sam najbolji upaljač koji sam našao; bio je lijep, nekako pozlaćen i skup. Po povratku, ponovno u hotelu Bristol, među oduševljenim mnoštvom, upaljač sam predao Stampiju. Nedugo zatim izišli smo u šetnju i kažem mu: – Stampi, hoćemo li zapaliti po jednu?

A on meni:

Hoćemo, ako imaš šibicu.

Zapravo, Stampi nas je beskrajno volio. Stalno je govorio:

Ja mogu, ali ti nemoj pušiti, ti si igrač, pluća će ti stradati. Na ovaj način Stampi je želio da popušim jednu cigaretu manje. Mostarskim liskalucima nitko nije mogao stati u kraj.

Nakon što ste postali standardni reprezentativac i ostvarili veliku nogometnu karijeru, kakav je bio odnos Vaših roditelja i obitelji?

Raznoseći mlijeko, rekao sam, zarađivao sam pet tisuća dinara. Stariji brat Slavko prepoznao je moju nadarenost i obećao mi davati tri puta veću plaću samo da se posvetim nogometu i Veležu. Tako je i bilo. Prestao sam raznositi mlijeko, išao sam trenirati, a brat Slavko svakog prvog u mjesecu davao mi je petnaest tisuća dinara. Sve je došlo na svoje i ja sam se bratu dostojno odužio. Njegova smrt teško me je pogodila….”

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*