HERCEGOVINA24, 9.listopada 2022.
Ivo Andrić se rodio u Travniku 9. listopada 1892, u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskoga podvornika i Katarine Pejić. Mjesec dana po rođenju, dana 9.studenoga 1892. godine, u Crkvi sv. Ivana Krstitelja u rodnom mjestu kršten je u katolika. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu (1913. – 1914.) Kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata Zvonimir u Beču (Vihor, 1914.).
1919. godine počinje raditi kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Upoznaje druge književnike i prijateljuje s Milošom Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem, Sibom Miličićem i drugim književnicima, koji se okupljaju oko kavane Moskva.
Uskoro počinje njegova diplomatska karijera, dobio je službu u veleposlanstvu pri Državi Vatikanskoga Grada. Poradi nesvršenoga studija i opasnosti gubitka službe u ministarstvu, upisuje u jesen 1923. godine Filozofski fakultet u Grazu, a mjeseca lipnja 1924. godine brani doktorsku disertaciju Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Ivo Andrić se, po nekim povijesnim pričama, ponudio za suradnju i diplomaciji Nezavisne Države Hrvatske, ali je od namještenja odustao. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu. Bio je vijećnik Trećega zasjedanja ZAVNOBiH.
1946. godine postao je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Tijekom godine 1946. živi u Beogradu i Sarajevu, a 22. ožujka 1948. postaje redovitim članom Srpske akademije nauka (SAN), razreda za književnost i jezike, te razreda likovnih i glazbenih umjetnosti.
Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo. Od te nagrade poklonio je Udruženju bosanskih biblioteka novčani iznos od 30 milijuna tadašnjih dinara. U svojoj odluci naveo je želju da svaka knjižnica iz ovih sredstava nabavi cjelokupna djela Tita, Kardelja, Rankovića i Moše Pijade. Osim toga, izrazio je i želju da se nabave publikacije “Vojnog dela” i izdanja Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije.
Umro je u Beogradu 1975. godine. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana grada Beograda.
Oko lika i djela Ive Andrića i danas postoje prijepori. Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskoga (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno), koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912. godine, svjedoči da mu je materinski jezik − hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakovu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne. Isto tako i u svome prvome kritičarskome javljanju u časopisu Vihor, pišući o romanu hrvatskoga književnika Andrije Kovačevića Posljednji Nenadić (Matica hrvatska, Zagreb, 1913.), Andrić sebe svrstava u Hrvate: “… nama Hrvatima nepotrebna su ova nagvaždanja jer se nema šta tražiti od tih neinteresantnih Nenadića… koji se vuku kroz život kao prebijeni, a cio vijek im ispuni nekoliko lumperaja, tri ispita, dvije skupštine i jedna ljubav.”
Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje identificirati sa Srbima i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedaka objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom. U osobnoj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Je li do promjene nacionalnoga identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i veleposlanik u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija. Kako ta kontroverza nije riješena, danas ga i Bošnjaci, i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Hrvati jer je rođen u hrvatskoj obitelji, a Srbi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet. Bošnjaci ga smatraju bosanskim književnikom, te dijelom bosanske književnosti, jer je rođen, ali je i pisao o Bosni. Bilo kako bilo iza sebe je ostavio grandiozna djela. Nabrojat ćemo samo neka: Ex Ponto, Nemiri i lirika, Travnička hronika, Znakovi, Gospođica, Omerpaša Latas, Nemirna godina, Na Drini ćuprija, Prokleta avlija, Kuća na osami; Staze, lica, predeli, Znakovi pored puta, Istorija i legende, Žeđ, Deca; Jelena, žena koje nema, Umetnik i njegovo delo..
