Kad bih htio vratiti nešto iz prošlosti to bi bile naše bake.
Mate MATE
Zašto bake? Pa ima i danas baka. Ima…. Ali, ove imaju hladne trajne, sređene nokte i ne nose ‘rubac’ i ‘bošču’. Meni fale moje bake s ‘rupcem’ i ‘boščom’. S grubim rukama koje bi navečer masirale našom hercegovačkom lozom. Ubijale su ih reume i bolovi, ali one se nisu dale… Trebalo je dat’ ‘živini’, okopati bašču, nahranit’ djecu. Obje su ostale udovice 1945. godine. Jedna u veljači, jedna u svibnju. Ovoj baki o kojoj pričam oduzeli su 65 duluma zemlje, a ostavili joj 8. Mučile se, radile i obrazovale nas. Da, obrazovale nas. Podučavale svim vrlinama, educirale o ljudskosti. E to meni najviše nedostaje, taj nauk naših baka… Da je bilo pameti pa sve to zapisivati. Tko će sad to ‘popamtiti’, ali bilo je svega – mudroga i pametnoga… Šteta…
Bake su bile kraljice.
Imali smo jednog pijetla, takva nije bilo u selu. Zvali smo ga Joe. Osim što je skak’o na koke, dodatno je bio kućni čuvar umjesto psa. Stane na plot kod kapije i ako netko nepoznat pokuša ući, aterira mu na glavu zadajući mu par brzih udaraca kljunom da mu rogovi izrastu. Voljela je baba tog ‘pjevca’ više nego išta.
Sve do jednog dana kad je tetka iz Zagreba došla s rodicom koju pijetao nije znao. Otpočela je procedura napada. Zalepršao je krilima, skočio na plot, s plota njoj na glavu i ‘ćukno’ je par puta. Baba je intervenirala s ‘boščom’ preko Joea. Najdraži šareni ‘pjevac’ je završio u juhi. Kako sam mrzio tada svoju rodicu! Mrzio sam je sve dok nisam shvatio da smo mi babi broj 1.
Svakoga puta kad bismo pošli kući – ustaljeni scenarij. Baba, od one svoje muke, gura “crvenku”. Mi vraćamo, bacamo na avliju. Tako jedno četiri puta. Nema smisla odmah uzet’. To je ta procedura na kraju koje je smotamo u džep. Ćaća nas napadne kući – kako nas nije stid što uzimamo od babe! Ali, nije ćaća s babom dobar k’o ja, ih…
I sad kad pomirišem fasliđan (inače se svugdje zove mesliđan), sjetim se babe i jedne grančice za mojim, jedne za njezinim uhom. Tako ‘uzmirisani’ odlazimo u crkvu na nedjeljnu misu. Meni se spava od don Brkine propovijedi, a ona kaže: “Sakrij se babi pod ‘bošču’ i spavaj ti, sine moj. ” Bila je jača i od popa🙂 Babina ‘bošča’.
Najsmješnije su mi ove feministice koje danas “tlape” o ravnopravnosti žena, ovo ono… Naše babe su bile ravnopravnije i jači spol od svih muških. ‘Poćera’ te ćaća sa štapinom, a ti – trk babi. ‘Baba’ pod bošču brže-bolje. “Ostavi mi dijete, ja ću ti dati”. ‘Ta će ćaća. Manji od makova zrna, baci štapinu i ode.
Babinoj ‘bošči’ nije mogla ništa ni šesta flota, kamoli ćaća. Babina ‘bošča’ je bila nuklearni štit!
Fale meni moje babe s ‘boščom’!
