Je l’ moguće da ste zavezali oči? Da, taman tako. Ovih dana odjekuju poruke Domagoja Duvnjaka i Igora Karačića: “Ova pobjeda je za naše branitelje”, “Hrvatski dres je dres ponosa i žrtve”… A na to se vraća neka čudna jeka iz Zagreba s Europskoga trga: Dva pisma, poruka ista (misli se na ćirilicu i latinicu, op. a.), Srbi ruše vladu, u nama bude nadu, te poruka Zajedništvo ispisana ćirilicom. Splitska Matejuška poručuje: Podrška nema granica i slično. Da bi bilo još gore, splitskim se skupom šepurio “poteštat” Ivica Puljak, glavom i bradom, poručujući kako bi svi trebali podržati studente u Srbiji.
Idemo malo analizirati ovu podršku iz Hrvatske, a i sam karakter prosvjeda u Srbiji.
Vučićeva Srbija
Naime, u Srbiji je na vlasti već 10 godina, ako ne računamo prethodne dvije koje je proveo na mjestu dopredsjednika Vlade Srbije, Aleksandar Vučić. Dobiva premoćno sve izbore ogromnom podrškom biračkog tijela. To i nije tako teško, ako znamo da kontrolira sve televizije koje emitiraju na srbijanskoj nacionalnoj frekvenciji – RTS, Happy, PINK, Prva, K1, TANJUG… Na televiziji Happy skoro svakodnevno su gosti Vojislav Šešelj i Dragoslav Bokan. O ovome prvom ne treba trošiti riječi; ovaj je drugi velikosrpski šovinist i ultranacionalist koji je kao takav aktivno sudjelovao u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, a povezuje ga se i s pokoljem u Voćinu koji je počinila srpska paravojna skupina Beli orlovi. Isti je, nakon masakra učenika u Ribnikaru, izjavio da “samo Hrvati ne žale mrtvu djecu, jer nemaju to u genima”. Na toj televiziji Vučić gostuje u razgovorima 1 na 1 koji nekada traju i po tri sata ili, bolje rečeno, koliko on hoće. Sad još nešto karakteristično kao srpska specifičnost: ogroman broj tabloida koji, zamislite, imaju i svoje televizije, Blic, Informer, Alo, …, tako da je redovita slika svakodnevna da Vučić “lamentira” na desetak televizija koje emitiraju na državnoj razini. Crta dijagrame ekonomskog razvitka, priča o ekonomskim mjerama razvitka, izvozu u poljoprivredi, gradnji cesta, zdravstvu…, o svim područjima. I voli da ga se snima. Kao što reče srpska kazališna prvakinja Danica Maksimović – “još nije bio babica (primalja) i porađao na televiziji”.
Kritizira ministre u Vladi bivajući nazočan na sjednicama iste kao da je premijer, a ne predsjednik države. Slične su ovlasti predsjednika Hrvatske i Srbije. Uglavnom su to protokolarne ovlasti dodjele odličja, sudjelovanja u kreiranju vanjske politike i nacionalne obrane. Međutim, prema svemu navedenom gore, Vučić nije uzeo ovlasti premijera nego CARA, KRALJA ili nekog sličnog vladara. Zamislite, u godinu dana pojavio se više od 300 puta na televizijama s nacionalnom frekvencijom! Skoro jednom dnevno! Dosadilo mu je da gostuje na televizijama, pa se snima na mobitelu i šalje te poruke u videoformatu. Jedine dvije televizije koje mu oponiraju jesu Nova S i N1. One su članice United grupe, kako ih u Srbiji nazivaju “SOROŠEVE” televizije. Međutim, tih televizija nema ni na kabelskim platformama ni odašiljačima pa se prate samo putem interneta.
Aleksandar Vučić izražava, između ostaloga, i dozu opsjednutosti Hrvatskom jer u svakome nastupu, koja god da je tema, on se dotakne Hrvatske. Voli kazati da je Srbija razvijenija od Hrvatske, da ima više investicija, veći rast BDP-a; drugi put tema je Jasenovac i zločini nad Srbima u 2. svjetskom ratu, treći put evociranje uspomene o tjeranju svakoga iz Hrvatske tko bi došao na fakultet na kojem je on studirao… Ali, da se voli “pripetavati” s Hrvatskom, voli. Nazivali su on i njegov potrčko Aleksandar Vulin, Tonina Piculu kojega je EU postavila za izvjestitelja iz Srbije, “izvestiteljem za NDH”. Plenković i Milanović su bili “neoustaše” itd. Hrvatska upravlja prosvjedima u Srbiji, Hrvatska je kreator sankcija naftnoj industriji…
Sve na svojim televizijama, ovima koje emitiraju na državnim frekvencijama, a i ponekoj lokalnoj.
A zašto se ovo nas tiče?
Pa. idemo redom.
Sam karakter prosvjeda u Srbiji je takav da se vidi neka “ruka” sa strane koja upravlja procesom. Naime, do sada nije uspio niti jedan prosvjed u organizaciji srpske oporbe, čak su ti pokušaji na kraju ispadali smiješni i Vučić bi samo dodatno profitirao. Ovi su prosvjedi tako stručno vođeni i tempirani da su doveli režim na koljena. Sada vidimo da pada i Vlada (premda uz Vučića nitko nije ni znao kako se zove premijer!), a krenula su i uhićenja. Ok, to je stvar Srbije, zašto bi se to nas doticalo? Pa, nažalost, zbog ovih prosvjeda tzv. potpore s Matejuške i Europskog trga. Zbog “grabljenja” svake prigode da se ta maligna stanica jugoslavenstva, integracija u regiji, ubrizga u hrvatsko tkivo.
A, zamislite, USTAV RH ZABRANJUJE STUPANJE U BILO KOJE INTEGRACIJE U REGIJI, čitaj: projugoslavenskoga tipa i narativa. Ali još više zabrinjava nekultura povijesnog pamćenja u Hrvatskoj. Nažalost, zaboravili smo početke “antibirokratske revolucije” ili “jogurt revolucije”, kako su je zvali. Svima su na početku išle suze na oči od prosvjeda “jadnih radnika”, “obespravljenih”, “hegemoniziranih”…
E onda se stvar počela prelijevati po drugim republikama, današnjim državama, pa barikade, pa sve ostalo ružno što pamtimo. Nažalost, dio naših mladih generacija ne zna za to ili ga nije briga. TO SMO MI, STARIJI, KRIVI. Znakovit je jedan transparent koji, uz ove što “smrde” na Jugoslaviju, kaže: Srbi ruše vladu, u nama bude nadu. Koju nadu?
Može li se hrvatska vlast mjeriti sa Srbijom po svojim antidemokratskim potezima? Jesu li Plenković i Milanović neki autokrati tipa Vučića? Naravno da nisu. Spomenuli smo gore na koliko televizija se vije Vučićev “barjak”. Je li to slučaj u Hrvatskoj na nacionalnim frekvencijama? Naravno da nije. HRT je koliko-toliko neutralna, a za Novu i RTL bi se moglo kazati da su čak oporbeno nastrojene u određenoj mjeri, što i treba biti. N1 je izrazito kontravladina. Tisak i portali isto tako. U Hrvatskoj nema tabloida, ali pogledajte najgledanije portale Index, Net.hr i ostale. Zar su oni provladini? Hrvatska izravno financira medije Srpskog nacionalnog vijeća koji izravno napadaju Domovinski rat.
Mi možemo hrvatskoj vlasti prigovoriti dosta stvari, ali postoji korektiv na izborima. U Srbiji to ne postoji jer se ne može voditi demokratska izborna promidžba zbog nepostojanja neovisnih medija. U Hrvatskoj nije tako ni blizu. Onda, što je htio poručiti nositelj transparenta: Srbi ruše vladu, u nama bude nadu. Koju nadu? U što? Da i u Hrvatskoj treba izazvati nerede da bi se netko bez izbora “zbacio” s vlasti jer, zamislite, u našoj domovini nema demokratskih procesa kojima je to moguće. Dajte, najte…, što bi rekla naša ugledna komentatorica i novinarka. Nažalost, hrvatska vlast je nedemokratska jedino u segmentu dopuštanja manjini projugoslavenskog tipa da tlači većinu i vrijeđa temelje hrvatske državnosti, koja je, napomenimo!, krvlju stečena. To su jedine nedemokratske tendecije u razvoju hrvatskoga društva. Kada dopušta skupini zakrvavljenih očiju da suludo bubnja na glavnom zagrebačkom trgu, dok većina tiho moli za život. Ne prijeti, ne prisiljava, nego MOLI za život! Na legalno prijavljenu okupljanju. Oni bubnjaju -neprijavljeni.
U zagrebačkoj dvorani, pred 20 tisuća mladih, povijesno neobrazovanih ili obrazovanih nebrigom, ostarjela diva srbijanskog folka izvodi nekakvu “Jugoslovenku”, a hrvatska djeca padaju u ekstazu. To je poželjno, to je narativ koji manjina nameće većini u Hrvatskoj. Hrvatsku djecu u službenom udžbeniku Sveučilišta u Zagrebu, Opća sociologija, u temi autora Ravlića, poučava se da su najveće klijentelističke skupine u Hrvatskoj – veterani, dragovoljci, invalidi Domovinskog rata i, između ostalih, i hrvatska etnička zajednica iz BiH. OHO-HO! Službena literatura iz koje nam uče djecu!
Zato ohrabruje odluka Vlade da ostane kod Thompsonova nastupa na dočeku naših rukometaša na glavnome zagrebačkom trgu. U inat povampirenim SKOJ-evcima koji se vole slikati s “titovkom” na glavi. Ima nade za nas!
Najbolje razliku između Srbije i Hrvatske oslikava jedna stvar. Tko vas poslužuje preko ljeta u jadranskim ugostiteljskim objektima? Pa konobari iz Jagodine, Vrnjačke Banje, Beograda, Pančeva… Jeste li ikad čuli da je netko iz Splita, Osijeka, Zagreba…, otišao na “sezonu” u Srbiju? Niste, jer je prosječna plaća u Hrvatskoj oko 1400 eura, a u Srbiji oko 800 eura, uz iste cijene. O drugim usporedbama ne bismo jer su još eklatantnije razlike. Da u Hrvatskoj ima problema – ima, da nije bajno stanje – nije. Ali daleko od toga da bi nasiljem trebalo zauzimati institucije i da se pribjegava nasilju i prolijevanju krvi. Inače, Srbija ne plaća račun ovim prosvjedima svoje nedemokratske vlasti. To nikoga vani nije briga. Ona plaća račun sjedenja na dvije stolice u svojoj vanjskoj politici. Pa je netko moćan iz međunarodnog okružja odlučio “ući u igru”.
Hrvatsko povijesno pamćenje
A što se tiče hrvatskog pamćenja, ima tu dosta tužnih i jadnih stvari, pogotovo što se tiče razmišljanja dijela naših mladih. Doveli smo ih na razinu da, kada se priča o nastanku hrvatske države i Domovinskom ratu, odmahuju rukom kazujući “ne davite, to je davno bilo, to je prošlost”. Da, to je davno bilo. Samo postoji “kvaka” što neki sudionici te prošlosti još obitavaju u političkom i svakom prostoru u državama regije. Spominjali smo gore Šešelja i Bokana, ali naši studenti ne znaju da su uz srpske studente prosvjednike, rame uz rame, na prosvjedima koje i oni podržavaju, veterani 63. padobranske brigade iz Niša i Arkanove Srpske dobrovoljačke garde. I da bi još gore sve to izgledalo, prosvjedi potpore u Splitu i Zagrebu su organizirani točno na godišnjicu operacije “Maslenica”, u kojoj su ti isti veterani iz Srbije izravno sudjelovali! Usmrtili su 19 branitelja, aviše od 70 ih je ranjeno. Također, u toj je akciji brana na jezeru Peruča srušena s namjerom da se potopi pola Dalmacije i Matejuška, s koje su naša djeca slala poruke potpore. Izravno od sudionika 63. padobranske i arkanovaca prosvjednika, rame uz rame sa studentima Srbije. Nećemo nabrajati druge naše “budalaštine”, kao što je slanje naše djece-studenata u ralje Vučićeva režima kad se on najviše ljulja i dok 70% Srbije vjeruje da joj iz Hrvatske rade o glavi. Pa su tu djecu, kao špijune, proganjali srpski tabloidi po Beogradu.
A tu smo gdje jesmo zbog nepostojanja našeg povijesnog pamćenja. Ne kažem da ta djeca u Srbiji nemaju plemenite nakane i da nemam simpatije prema njima, ali to nema veze s Hrvatskom.
Što bi bio zaključak?
Zaključak bi bio taj da kako nas pjesma Nene Ninčevića upozorava, a što stoji u našem naslovu, odvežemo oči i izvadimo slušalice iz ušiju kroz koje grmi srpski turbofolk.
Da uključimo mozak i vidjet ćemo da, dok se Srbija guši i tuče na ulicama između sebe, Hrvatska osvaja svjetske medalje u nogometu, rukometu, vaterpolu, skijanju…
Hrvatska plaća je duplo veća od plaće u Srbiji, uz iste cijene. Hrvatska je članica NATO-a, EU-a, EUROZONE, SCHENGENA. Ako nešto ne valja u našoj politici, to treba komunicirati na izborima jer Hrvatska je demokratska država.
Daleko bilo da bismo mi trebali uvoziti nekakve revolucije iz država koje su miljama daleko po postignućima. Zato poruka Zajedništvo ispisana sa zagrebačkog prosvjeda – DA! Ali s Amsterdamom, Berlinom, Bečom, Madridom i drugim gradovima uljuđene Europe, za što smo se izborili kao narod i država, i čija smo pravila ulaskom u EU i prihvatili.
Autor: Hercegovina24 (zabranjeno preuzimanje ovog komentara bez navođenja izvora!)
Be the first to comment