U Ljubljani je, 26. prosinca 1963., rođena mostarska spisateljica i manekenka, nekad jedna od najljepših Mostarki, Marsela Šunjić, kći čuvene modne kreatorice Vesne Šunjić i liječnika, dr. Zdravka Šunjića. Umrla je 2009., nakon teške bolesti.
U povodu Marselina nebeskog rođendana, prenosimo tekst novinarke Misijane Brkić Milinković, objavljen u sarajevskom magazinu Maxi revija, 2009.
‐————————
Piše: Misijana Brkić-Milinković
Ta je subota, posljednjega dana veljače, bila neopisivo blaga i mirna. Plavo vedro nebo nad voljenim Mostarom, nagovještaj proljeća koje uvijek iznova probudi usnule nade, miris onih davnih vremena tako prisutnih među svim ovim ljudima, ispratili su, na posljednji počinak Mostarku Marselu Šunjić – spisateljicu, novinarku, manekenku.
Laku noć, voljenom gradu
- U Mostaru sam voljela i proljeće. Na uranak išli svakog Prvog maja. Na Hum se čak penjali. A poslije janjce okretali na ražnju bosonogi hodajući po žaru. Na ringišpilu se vrtjeli. Makove puhali. Cvjetove lipe sakupljali. Grane behara kidali. Zubima otkidali grozdove žutog grožđa u ljeto. Grleno se smijali. Na trešnje se peli. Neretvu preplivavali. Pastrmke lovili. Jegulje jeli. Kupali se na Buni. Punoglavce hvatali. Čudili se gundeljima. Kornjače hranili. Ruže “raspuhače” krali. Skakali “laste” sa Starog mosta… Smokvama se gađali. Mandarine brali. Koštice od kajsija sušili. Breskve na obraze stavljali. U kadi ‘ladili lubenicu. Žuti pipun parali. Alvom se umazivali. Žilavkom opijali. Pod košćelama se ljubili. A ispod murve u hladovini odmarali. U japankama hodali. Na rolama se vozali. Korzom šetali. Na radost mirisali. Na stijenama se sunčali. Šupljirali danima. O vrapcu pričali satima. I vazda ponavljali: “Niđe ove have nema”.
Ovako je Marsela opisala proljeće u, po njoj, najljepšem gradu na svijetu u romanu Laku noć, Grade…
Otišla je prerano. Nakon duge i teške bolesti za koju je, svjedoče nam njezini prijatelji, u jednom trenutku mislila da joj se othrvala. Posljednji put udahnula je život u Hannoveru, u Njemačkoj, gdje je umrla 18. veljače, u 46. godini.
Premda je posljednjih godina živjela i radila u Ljubljani, u Mostar – grad njezina djetinjstva i mladosti, navraćala je barem jedanput godišnje. Njezina obitelj je odlučila: u Mostaru će joj biti posljednje počivalište.
Na Gradsko groblje Sutina slijevala se rijeka ljudi. Više od pet tisuća. Prijatelji, kolege, sugrađani, znani i neznani Mostarci, ljudi pristigli u ovaj mostarski dan sa svih krajeva svijeta, u tuzi su se opraštali od žene koja je još mnogo toga imala za reći.
Opraštali su se dirljivim riječima i pismima…
Posljednje pozdrave na Marselinu ispraćaju uputili su: Regina Jeger – uime Udruženja manekena Hrvatske, predsjednik Društva pisaca BiH Gradimir Gojer, književnik Hadžem Hajdarević… Jedinstvena pojava – mlada, talentirana, lijepa, neponovljiva, istinski domoljub… Svi su to isticali za Marselu. Pročitana su i pisma Mostaraca rasutih po svijetu.
- Nikada više ovakav mostarski summit neće se sastati. Neka s ovoga mjesta uzlete golubovi nade da ćemo mi, Mostarci, s ovog mjesta nositi uspomenu ne samo na plemeniti život i djelo Marsele Šunjić, nego, prije svega, na ljepše dijelove života koji su ostali iza nas – rekao je Gradimir Gojer.
Marsela Šunjić rođena je u Ljubljani, no u Mostar je stigla s tek sedamnaest dana kad su je roditelji – mama Vesna – jedna od najpoznatijih modnih kreatorica u bivšoj državi i tata Zdravko, liječnik, doveli djedu i baki. Sredinom osamdesetih postaje jedno od najljepših lica s naslovnica, pred njom je bila blistava manekenska karijera. No, Marsela se radije odlučuje na školovanje. Završila je ekonomiju, a jedno vrijeme nakon studija radi kao novinarka.
Na samom početku novinarske karijere dobiva ekskluzivu – intervju sa šahistom Anatolijem Karpovom koji objavljuje magazin Svijet. Surađivala je s još nekoliko časopisa i radijskih postaja.
Nakon studija ekonomije, jedno vrijeme radi u tekstilnoj tiskari u Zagrebu kao trgovački putnik. Odlazi potom u Milano gdje radi u jednoj kompaniji kao ekonomistica. Za to vrijeme dopisnica je Radio Sarajeva i beogradskog časopisa Ana. U Ljubljani, gdje i danas žive njezini roditelji Vesna i Zdravko, 1993. osnovali su obiteljsku tvrtku. Jedno vrijeme boravi u New Yorku gdje je stekla dosta poslovnih kontakata. Ondje živi njezin brat Olja s obitelji.
Majka Vesna, nekada jedna od najuspješnijih modnih kreatorica u bivšoj Jugoslaviji i direktorica poduzeća Zlatka Vuković, na čelu je tvrtke koja se bavi uvozom i izvozom robe iz Rusije, Moldavije te nekih zemalja zapadne Europe. Poslovne kontakte Šunjići su stekli svojim dugogodišnjim boravkom u Rusiji, nakon što su otišli iz Mostara. Marselin djed Ilija Dabić, poznati Mostarac, bio je sudionik NOB-a, prvi predsjednik Veleža. U knjizi Laku noć, Grade, cijeli mu je ulomak posvetila. Zna, kazala je jednom, da bi se on tomu neizmjerno radovao….
- Snijeg je neprestano padao već nekoliko dana. Pokrio je krovove kuća, drveća, zatrpao ceste tako da je grad izgubio svoje obrise. U Mostaru se nije pamtila takva mećava kao toga dana, 11. januara, kada je sahranjen Ilija Dabić.
Kao u nekom filmu, tako je izgledala sahrana Igorova djeda: duga povorka ljudi zavijanih u snijegu penje se uskom, strmom stazom na Staro srpsko groblje. Kreću se sporo, jer je uzbrdica oštra, a put klizav. Do koljena su u snijegu, a ispod snijega zemlja je pokrivena ledom. Žene su glave omotale pletenim šalovima, štiteći lice od mraza i hladnoće. Ilija Dabić je proživio svoj život čestito i teško radeći i živeći u vječnom strahu od pogane krvi i žestoke
naravi kao i svako ko se ovdje rodio. Tek nakon sahrane njegov život je poprimio neki smisao i tek se tada vidjelo da se nije uzaludno rodio. Ukopan je dostojno čovjeku. Nakon sahrane, ljudi su prilazili i ožalošćenima izjavljivali saučešće. Obučen u svoje najbolje odijelo, onakva kakva su šivana 45-te godine, u kaputu od riblje kosti, šireći oko sebe miris naftalina, prvi je prišao stari Hamdija. Imao je oko 80 godina. Okliznuo se na zaleđenoj i hrapavoj zemlji i umalo nije pao. Kad je podigao glavu, u očima su mu bile suze, a bol od napora i tuge još je više izbrazdala njegovo staračko lice. (Laku noć, grade)
Marselin prvi roman Laku noć, Grade, objavljen 1995., tako doživljava neviđen uspjeh. U Italiji je uvršten u obveznu školsku lektiru, po njemu je napisana i drama. Napisala ga je, kako je otkrila u jednom intervjuu, za svega pola godine. Laku noć, Grade doživio je prijevode na talijanski i ruski jezik. Na svojim službenim internetskim stranicama je zapisala:
- Knjiga “Laku noć, Grade” nastala je iz mog teksta “Mostar, grad koji više ne postoji”, objavljenom u časopisima Vreme i Jana 1993. Dvije godine poslije, roman sam izdala sama u Ljubljani na srpskohrvatskom jeziku u nakladi od 3000 primjeraka. U Italiji je izdavačka kuća Armando Editore objavila “Laku noć, Grade” u istoj nakladi, kao i Sinegrija u Rusiji. Sva naklada je rasprodana. U “Centro di Studi” u Cremoni knjiga je uvrštena u školsku literaturu. Na engleskom jeziku dio iz romana je objavljen u harvardskom književnom časopisu Scriptorium. Knjiga se može naći u bibliotekama širom svijeta. Nakon objavljivanja romana, magistrirala sam “Creative fiction” na Sarah Lawrence College u New Yorku.
Znanje je odlično primjenjivala.
- Zimi je puhala bura. U šalove smo se zamotavali. Na Ruištu skijali. Buredžike jeli. Voljeli smo Šantića, na grobu mu svijeće palili, u kafani “Tin” zore dočekivali. Recitovali Ujevića i na klaviru svirali “Eminu”. Napamet znali “Mostarske kiše” Pere Zubca : ” ….. Da li bih mogao sa svakom tako, sačuvaj bože, da li je volim, tiho me pitala, a padale su nad Mostarom neke modre kiše.” Kod Muje – Trovača kafe ispijali. (Laku noć, Grade)
Trinaest godina nakon romana prvijenca, izlazi novi roman – „Puno pozdrava s Mjeseca“. Radnja romana smještena je u New York, glavna junakinja Dijana je iz Mostara, roman govori o usamljenosti. Priznala je Marsela, ima ponešto autobiografskoga i u tim „pozdravima s Mjeseca“….
- Treba pronaći ljubav i otići na Mjesec. Ovaj moj roman jest tužan, ali pruža nadu da, ipak, nije sve izgubljeno – kazala je.
Roman Puno pozdrava s Mjeseca, doživio je prošle godine i nekoliko iznimno posjećenih promocija u Knjižari Šahinpašić u Sarajevu i Kulturnom centru u Zagrebu. Par posljednjih godina svoga života, Marsela Šunjić, otkrila je u svojoj životnoj ispovijesti za jedan magazin, bila je posebno vezana za Sarajevo. Ondje je, na manifestaciji Sarajevski dani poezije, srela svoju prvu ljubav – Gorana Cerića. Životne okolnosti su ih razdvojile. Goran je imao obitelj, a Marsela je otišla u svijet. Nakon ponovnog fatalnog susreta, više se nisu ni razdvajali. Uskoro je postala gđa Cerić.
Nažalost, svi njezini snovi i planovi ostat će na nedovršenim stranicama njezina životnog albuma. Bolest je bila jača od nade. I života.
U povodu njezine smrti mnogi su prijatelji, kolege, znanci, napisali ponešto na mnogobrojnim forumima. Danilo Marić na forumu je napisao:
- U prvi mah nisam povjerovao u vijest; ničim nije bila najavljena. Ugasio se život Marsele Šunjić!? Pokoj joj duši! Ljetos smo naširoko razgovarali o njenom trećem romanu; imala je ideju, fabulu, materijal, inspiraciju i energiju. Umjesto očekivane prve ruke romana, koju mi je obećala poslati, iz Ljubljane je stigla kobna vijest: Marsela se preselila u nebeske odaje. Teško je prijateljima. A kako je tek roditeljima, Vesni i Zdravku. Ne smijem ni zamisliti. A moram ih nazvati. To se mora. Uzeo sam telefon, zadrhtala je ruka, na tren sam se zaustavio. .. Konačno sam se odvažio i nazvao Marselinu majku. „Neki dan smo pričale o tebi“, dočekala me je ožalošćena majka i dodala, „ona nas i sada sluša. Susrešćemo se mi s njom“, izreče misao koja je ne napušta. „Hoćemo, hoćemo“, uzvratio sam, i u tom času čuo nebeski šapat: Laku noć, grade, Puno pozdrava s mjeseca.
Podigao sam pogled put neba i uzvratio – „Marsela, slava ti i hvala!”
