Tko će priču
tko li pjesmu splesti za nju može
Pletenica davno započeta
čeka dalje dragosti splitanje
I toplinu blaga zagrljaja
Naša je kuća bila prije uvijek puna. Osim nas četvero djece, mame i tate, imali smo i podstanare. One u “maloj sobici” i one na tavanu. Iako je puno radio i vjerovao kako mu glavnu riječ vodi žena, gazda u kući je bio tata. Mama se nije usuđivala vladati čak niti kad je on bio na poslu pa je umjesto nje ponekad vladao kaos.
Kaos je na Badnju večer izgledao savršeno. Pogotovo u dnevnoj sobi i niši. Mjesec prije toga mama bi već počela veliko spremanje. Čistila je ćoškove, spremala ormare, kredenac i ladice, oprano i uštirkano rublje čekalo je negdje u ormarima Badnju noć. Čisteći je usput nama diktirala čestitke, pokušavajući smisliti maštovite tekstove ali su naravno na njih tridesetak, na kraju završenih, opet različite bile jedino adrese, koje je ona znala napamet. Kekse i kolače pravila je danima pred Božić, tako da bi se kasnije našlo i preko dvadeset različitih vrsta u abscesu. Na Badnje jutro razvijala je jufke za pite i maglice, savijala sarmu, popodne kuhala posnu badnju večeru, pripremala svijeće za prozore, vadila nakit za krizban, slala nas u zadnju kupovinu. Mi smo, ljuti na običaj posta na Badnji dan, držali prste dalje od kolača u strahu da ćemo zaista završiti u kokošinjcu i obavljali tu kupovinu ponosni što smo dobili božju moć pa ćemo trknuti kupiti avion Robertu, za koji je mama vjerojatno skupila novac u zadnjem času i sluteći da su naši pokloni već posakrivani negdje po ormarima ili malim tavanima. Ta skrovita mjesta nije uspjela čak niti Angela otkriti iako najbolji detektiv u kući. Prvih se godina u niši na stolu a poslije u sudoperu gomilalo zaprljano suđe, oko šporeta je krug otpadaka naših nemarno bačenih naramaka drva za loženje bivao sve veći. Jedina pomoć od nas je bila nestručno dodavanje nečeg što mami treba pri radu (otprilike ovako: “Dodajder mi taj kapak!” “A gdjee?” “Eto ga tu, gledaj kud ti pokazujem!” “Ma gdje? Ne vidim!” “Pa gledaj u mene kad ti govorim, tope!”), potom donošenje drva ili nečeg što sad i odmah treba (otprilike ovako: “Djeco, nema drva!”…10 minuta… “Celka, đe su ta drva?” “Kakva drva? Pa nisi meni rekla?!” “Nego kome sam, požuri iskipi mi kruh!” …5 minuta…”Ima l’ tih drva?” “Evo idem, šta se odmah dereš?!” …daljnjih 5 minuta… Tresak drva ljutito bačenih. “Sve ja! Sve ja! A šta ti Antonija radi?” “Antonija razvija Jasni maglice a tebe sam mogla komotno po smrt poslat’…”) zatim čišćenje stepenica. Vanjskih i onih što su vodile na tavan.
U sedam je sati, kad zazvone velika zvona, palila svijeće u prozorima a onda smo sjedali za večeru. Na sredini stola u pšenicu zabodene svijeće palio je uz molitvu najčešće tata, mama samo ponekad. Riba, popara, krumpir salata, posni grah, salata od krupnog, crvenog graha popraćena svaki put uzdisajem “Kako je moja mama znala napraviti ovu salatu…?!”
Mi smo se na ovu rečenicu navikli kao na sastavni dio Badnje večeri i ostavljali smo je uvijek samu sa uspomenom na njene malobrojne Badnje večeri u kojima je i ona mogla i smjela biti mamina kćer.
Mi smo, mamine kćeri, umjele na ove večere dovoditi prijatelje i prijateljice čak i iz drugih zemalja i drsko pričati engleski ili njemački ali i zakazivati sastanke i izlaziti iz kuće pred samu večeru i ne obazirući se na pitanje: “Mora li baš i na Badnju večer?”
Dok smo bili mali kupala nas je lijepo po starini, oblačila nam čiste pidžame pa smo s tatom kitili krizban dok je ona prala suđe, poslije toga smo lijegali u uštirkanu posteljinu iz koje smo na unaprijed dogovorene smjene provirivali da vidimo je li Isus došao čak i onda kad smo već znali da to obavi mama. Godinama smo je pokušavali uloviti na djelu i nikad nismo uspjeli.
Božić i radoznalost nas je uvijek budio ranije nego obično. Ja se ne sjećam niti jednog jedinog poklona koji sam našla pod krizbanom. Ne sjećam se niti kakav sam osjećaj imala kada bih svoje poklone mjerila sa poklonima druge djece iz komšiluka. Ali se sjećam pogleda na onu istu prostoriju u kojoj smo samo večer prije ostavili kaos.
Godinama sam već znala šta me iza vrata čeka ali sam svaki put polako spuštala kvaku i otvarala uvijek uživajući u čudu: prekrivači na kauču i sećiji bijelili su se bez ijedne prebačene majice, na stolu stolnjak sa svijetlim božićnim motivima, krizban s mojom šarenom staklenom korpicom, pokloni ispod njega zaista neprimijećeno doneseni i niša bez ijednog jedinog suda na stolu ili u sudoperu, poklopac šporeta na drva spušten i na njemu vezivo mamine mame a iznad na zidu zategnute vezene kuhinjske krpe. Na i ispod tv-a i u kredencu moje najdraže vezene svijetle krpice od leakrila opheklane i izvezene tamnocrvenim koncem.
Sve moje prijateljice žale za vremenom u kojem su vjerovale u čuda. Da poklone donese zaista Isus sam. Ili da vile iz bajki postoje i mogu pomoći Pepeljugi i ostalim nesretnim curama.
Jedino se ja što sam starija teže mogu načuditi. I postajem sve uvjerenija da mojoj mami nijedna dobra vila ne bi mogla ni opepelit’.
