Kroz bogatu povijest klub je osvojio 18 prvenstava u četiri države, 15 nacionalnih kupova i 5 superkupova, a najveći europski uspjesi su mu tri četvrtzavršnice Lige prvaka te po jedna poluzavršnica Kupa UEFA i Kupa pobjednika kupova. Danas navršava 112 godina !
Dana 13. veljače 1911. godine službeno je osnovan HRVATSKI NOGOMETNI KLUB Hajduk, odobrenjem Carskog namjesništva u Zadru, a na inicijativu četvorice Splićana, praških studenata, Fabijana Kaliterne, Vjekoslava Ivaniševića, Lucijana Stelle i Ivana Šakića uz pomoć Vladimira Šore i profesora Josipa Barača koji je klubu nadjenuo ime Hajduk i čije su riječi ovaj citat iz naslova. Ime koje do dan danas ponosno nosi.
Oko kluba su se okupljali prohrvatski, puntarski građani, pristaše sjedinjenja kraljevine Dalmacije s kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom. Odatle i pridjev Hrvatski u nazivu kluba, Hrvatski grb kao dio Hajdukovog grba te zastava kluba s crvenom i plavom bojom te bijelim natpisom Hajduk u sredini. Zato danas ne služi na čast onima koji Hajduku odriču taj element hrvatstva.
Prva službena utakmica je odigrana protiv lokalnog suparnika Calcia koji je činila talijanska manjina. I pobjeda od 9:0
Prvi pogodak za Hajduk postigao je Šime Raunig i to, kako kaže priča, koljenom.
Godine 1924. cijela postava Hajduka osim vratara koji je imao talijansko državljanstvo (iako je bio iz hrvatskih krajeva), igrala je za reprezentaciju (Čehoslovačka 0:2), zahvaljujući velikim rezultatima zabilježenim u domaćim i međunarodnim susretima. Hajduk je postao nadahnuće mnogim umjetnicima, osobito pjevačima. Najpoznatija je skladba o Hajduku “Kraljica baluna”, opereta Ive Tijardovića u čast 15-e obljetnice kluba.
Nedugo zatim Hajduk izrasta u veliki nogometni klub i uvijek ostaje na toj razini unatoč tomu što mu je svaki rat prekidao i ometao djelatnost. Valjda i zbog toga ovaj klub oduvijek prati slogan njegovih navijača ‘Hajduk živi vječno’.
Za vrijeme Šestosiječanjske diktature u Kraljevini Jugoslaviji, pridjev “hrvatski” bio je prisilno zamijenjen pridjevom “jugoslavenski”. Kroz talijansku okupaciju Splita, 1941. – 1943., Hajduk je odbio nastupati u tuđinskom (talijanskom) prvenstvu. Kako Hajduk, tako su i ostali splitski klubovi odbili nastupati u talijanskim prvenstvima. Na to je 19. srpnja 1941. talijanski guverner Dalmacije Giuseppe Bastianini naredbom odredio da se klubovi koji nisu odjeli Fašističke stranke proglase nezakonitima. Uskoro su klubovi raspušteni, a imovina im je konfiscirana.
U partizanskim redovima tri su puta pokušali obnoviti Hajduk. Prvi nije bio klasična inicijativa za obnovu, nego apel svim športašima da se pridruže Oslobodilačkom pokretu. Apel je uputila skupina splitskih nogometaša, članova Hajduka i preostalih Splita koji su se okupili na oslobođenom Visu. Drugi poticaj dan je jeseni 1943. u Livnu, u koje su rukovoditelji USAOH-a prikupljali podatke o broju hajdukovaca na savezničkom teritoriju. I Livno je tad udomilo više igrača Hajduka, no zbog Šeste neprijateljske ofenzive plan je propao. Treći pokušaj bio je kad su u ZAVNOH-u odlučili obnoviti Hajduk i da će mu zadaća biti predstavljati “naš mladi sport u inostranstvu”, kako je pisalo u pismu od Oblasnog NOO-a Dalmacije koje je 10. travnja čitao u Livnu je Šime Poduje. Poduje se uputio na posao i uputio poziv igračima. 23. travnja 1943. skupina se skupljala jedan po jedan na jednoj razvalini Solina i čekali noću na vezu.
HNK Hajduk tajno je obnovio rad na Visu 7. svibnja 1944. godine. Obnovljen je kao Hrvatski športski klub. Ova je činjenica bila dugo skrivana. To je otkrio hrvatski športski kroničar Antun Petrić, da je Hajduk obnovljen kao Hrvatski športski klub Hajduk, a ne klub NOVJ.
Poslije rata mu je jugoslovenska vlast na čelu s Titom nudila da postane armijski klub. Tada je rečeno Hajduk je, dalmatinski i splitski i to će zauvijek ostati.
Poslije Drugog svjetskog rata Hajduk je nastavio igrati u Jugoslavenskom prvenstvu i kupu. Godine 1946. osvojeno je Prvenstvo Hrvatske i osnovan časopis “Hajdukov Vjesnik”. Godine 1950. klub je osvojio prvenstvo Jugoslavije bez izgubljenog susreta, što je rekord koji dosad nitko s ovih prostora nije ponovio. Iste godine, prije odlučujuće utakmice s Crvenom zvezdom (pobjeda 2:1) osnovana je navijačka organizacija Torcida (nazvana po brazilskim navijačima), te postala prva organizirana navijačka skupina u Europi. Naredne je godine rekonstruiran stadion “Stari Plac”.
Godine 1955. velikosrpska hegemonistička narav socijalističke Jugoslavije još jednom je pokazala lice. Premda je Hajduk osvojio prvenstvo, u podlosti koju je napravio Nogometni savez Jugoslavije, Hajduk je kao prvak poslan u Srednjoeuropski kup, dok je u prvo izdanje Kupa europskih prvaka poslan beogradski Partizan.
Najveće godine kluba
Od 1970. do 1980. godine bilo je razdoblje zlatne generacije Hajduka koja je ostvarila najbolje rezultate u povijesti kluba. Godine 1971. osvojili su naslov nakon 16 sušnih godina, i to pobjedom u Beogradu, opet, nad Partizanom s 4:3 nakon što su gubili 0:3. U to vrijeme igrali su Petar Nadoveza (koji je karijeru završio početkom tog desetljeća), vratar Ivan Katalinić (kasnije uspješan trener momčadi), Dragan Holcer, Jurica Jerković, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Brane Oblak, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Slaviša Žungul, a nadolazeće zvijezde su bili braća Zoran i Zlatko Vujović i drugi. Istaknuo se i svjetski poznati trener Tomislav Ivić koji je osvojio 3 prvenstva i 4 kupa, prezentiravši izuzetno lijep nogomet. Prema tvrdnjama samog trenera, Hajduk je već tada prakticirao igru s dešnjakom kao lijevim krilom i ljevakom kao desnim, ono što danas radi trenutni europski prvak Barcelona, a predsjednik je bio čuveni Tito Kirigin, koji se smatra najvećim predsjednikom Hajduka svih vremena. Uz velike uspjehe u domaćim natjecanjima (9 trofeja u 10 godina), u međunarodnim natjecanjima zabilježeno je polufinale Kupa pobjednika kupova sezone 1972./73. kada ga je izbacio engleski Leeds United, a iz 1980. pamti se “mitski” susret s njemačkim HSV-om, kada je nakon sjajne Hajdukove utakmice na Poljudu, HSV (tada jedna od najboljih momčadi Europe) prošao dalje zahvaljujući golu u gostima. Bilježi se i 5 uzastopnih kupova, od 1972. do 1977. Godine 1976. kad je Partizan uz pomoć suca Maksimovića osvojio naslov, Hajduk mu je nanio najveći domaći poraz od čak 6:1.
Godine 1979. Hajduk se preselio na novi stadion Poljud, tada jedno od najljepših sportskih zdanja u svijetu. Posljednji gol na “starom placu” postigao je Mišo Krstičević.
Od europskih natjecanja pamte se polufinale Kupa UEFA 1984. kada je opet koban bio engleski klub, i to stari znanac Tottenham, te četvrtfinale istog natjecanja 2 godine kasnije. Uspjesi van zemlje nadoknadili su neuspjehe kod kuće, a tijekom tog desetljeća Hajduk je pobjeđivao momčadi poput Valencie, Bordeauxa, Metza, VfB Stuttgarta, Torina, Marseilla i Manchester Uniteda (čiji je poraz u prijateljskoj utakmici na Poljudu jedan od najvećih gostujućih u povijesti tog engleskog velikana). Istaknuti igrači ’80-tih bili su Blaž Slišković, popularni “Baka”, Zoran Vulić, Aljoša Asanović, te Ivan Gudelj koji je zbog bolesti prisilno prekinuo vrlo obećavajuću karijeru.
Dne 8. svibnja 1991. Hajduk je osvojio posljednji jugoslavenski kup, pobijedivši, kao autsajder, usred Beograda, ekipu koja će tri tjedna kasnije postati europski prvak Crvenu zvezdu s 1:0. Gol je postigao Alen Bokšić.
