Moja sjećanja dopiru na neka davna vremena 70ih, 80ih, godina prošlog stoljeća. Svi smo bili lijepi, rumeni, zdravi, puni snage -jednom riječju spremni za sve. Spremni i za crne godine koje su došle kasnije i “pozobale” pola te generacije na ovaj ili onaj način. Ali nećemo o tome jer je ovo priča o djetinjstvu, ljetu i raju na zemlji zvanom dolina Neretve.
Već 1.5. kreće sezona kupanja, rijeka pet okolo, ali glavna je ona kraljica rijeka Hercegovine – Neretva.
1.maja otvara se kupanje na Neretvi. Kažu hladna, pa što? Utrneš sav. Ako zaroniš mogu ti sve zube povaditi – bez anestezije. Jedan moj prijatelj se danas “pasa” mora ispod 24, kaže ubila ga hladnoća na Neretvi. Ali ona je lijepa, čista, napiti se sa brzatka lijek je za dušu. Kažu neki lik prepio večer prije i onako mamuran sišao na Neretvu, kleknuo, izgovorio čuvene riječi koje su ostale do današnjeg dana “ŠTO SI TEKLA, TEKLA…” i pio koliko je mogao. Ali nije je ispio. Tko će Neretvu popiti.
Znam ja da je to bajka danas kazati da se netko kupao u Neretvi za 1. maj i da je netko pio vodu iz Neretve, kad se danas za 1. maj nose džemperi i pije voda iz trgovine. Ali eto ‘ko voli neka vjeruje.
Ujutro, ljeti, u 9 sati počinje dnevna aktivnost. Doručak je bio temeljit jer ispostaviti će se daljnjim razvojem priče, da je to bio glavni obrok. Poslije partije nogometa u dvorištu koje je imala svaka zgrada, ide se na igralište da se baci jedna sa susjednim dvorištem na plus 40. Nismo dobivali sunčanice ni toplotne udare jer nam nisu još rekli da to postoji.
Kreće se na gradsko kupalište na smaragdnoj rijeci Trebižat. A tamo milina, raj na zemlji djevojke iz škole kriomice nas škicaju i mi njih. Skače se sa željezničkog mosta, da ih impresioniramo. A voda čista, lijepa, presijava se sunce u njoj. I topla za razliku od Neretve , uživancija. Vraćamo se polako kući pješice. Ako netko stane s autom i poveze nas, premija. Ponovno, popodnevna partija u dvorištu naravno, nogometa. Garaže su golovi. Majke su spremne kao mehaničari u boxu formule 1, iskaču sa namazanim ogromnim fetama kruha koje su mi tada izgledale da imaju pola metra. Nema stajanja, dok igramo “lopte” trčimo s tom fetom u ruci i jedemo.
Hodali smo bosi cijelo ljeto. Nije te mogao ubosti ni strn djeteline ni kamenje ni opeći vreli asfalt. Jedino je malo bolilo kad promašiš loptu pa palcem zaparaš asfalt. Air max stopalo.
Mali odmor poslije nogometa, da se baci koja ljudska i onda idemo na Neretvu. To je vrhunac priče. Ona hladna. Tko će prvi ući, pokvasiti se, pa ne može, pa trnu noge, trnu ruke, trnu zubi, i onda se ohrabriš i samo skočiš unutra. Prepustiš joj se. Malo te ugrize svojom hladnoćom, a onda te zagrli, pripije uz sebe i ne da ti da je ikad zaboraviš i razdvojiš se od nje. Na Neretvi je i prva užina poslije ručka. Prepliva se Neretva, u čika Mile na njivu s druge strane i malo se “kraducne” mladog “kuruza” koji bostan i lubenica. U Hercegovini je bio uvijek “etički kodeks” da je dozvoljeno ubrati koliko možeš pojesti. I onda se sit “kuruza” napiješ s brzatka. “ŠTO SI TEKLA, TEKLA…” Jedan susjed je u ratu završio u splitskoj bolnici. “Brcnulo” ga. Čovjek propao totalno, ne pije vodu. Uključili mu infuziju. Stalno zapomaže – donesite vi meni u boci vode s naše Neretve. Uvjeravaju ga kako je splitski Jadro lijepa rijeka, kako je čista, kako je predivna, ukusna za piti, zdrava… Ne, ne, donesite mi Neretve i gotovo. I što će ljudi, sjedne mu sin u auto s jednim kanisterom vode i via Split. Ne možeš mu natočit kanister Jadra u Splitu kad bi je vrag pripozna.
Često sam razmišljao o tome, čime sam ja zaslužio da se rodim u takvom podneblju, mislio sam da nigdje takvo nešto na svijetu ne postoji. Da sam privilegiran. Zašto baš mene da zapadne. A danas sam baš siguran da ne postoji takav raj nigdje. Nedavno sam bio s jednim prijateljem koji je došao iz Australije i kaže mi -vi nemate pojma što imate ovdje. Pregledao je Trebižat uzduž i poprijeko. Čitavi tok od Kravice pa do ušća u Neretvu i kaže – u Australiji ne postoji ovakvo nešto, a ako i sliči na ovo, iz njega te vreba krokodil, aligator ili neka druga beštija. Kod nas te može ugristi kakav sval, šaran, kljen ili pastrmka. I stvarno nešto razmišljam pa s čime sam ja zaslužio da se tu rodim i živim.
Imali smo djetinjstvo takvo da je to teško povjerovati danas. Nije bilo mobitela. U 9 sati ujutru izađeš u 9 sati na večer se vratiš. Nema halo, gdje si, javi se, kad ćeš kući. Na mom ulazu zgrade su bila dva fiksna telefona. Jednostavno te nisu mogli naći. Možda je i u tome bila “čar” čitave priče. Sam prepušten sebi i društvu u kojem su vrijedili takvi kodeksi i veze jače od rodbinskih. Svi smo se čuvali međusobno. Nismo pitali tko je tko. Kažu da su to najčišća prijateljstva i najčvršća. Bez interesa, izdržala najveće testove i vremena i osjećaja i odnosa.
Nas je Bog pripremao za jedan život. Tako čvrste, otporne, žilave i nepoderive. Onda je došlo nekoliko tehnoloških revolucija i sada ove generacije priprema za IT stručnjake. Dapače, nije to loše. Nedaj Bože da se ikad spremaju za naša iskušenja. A moj hercegovački krajolik je i dalje tu. Svaki dan još je ljepši.
Portal Hercegovina 24
