Reporterka portala interview.ba s preživjelim žrtvama genocida, članovima njihovih obitelji, prijateljima prošla je dio puta spasa, od “zaštićene zone” do slobodne teritorije. Mnogi su u genocidu izgubili djecu, očeve, sestre, braću… Stigli su sa svih strana svijeta. Da se sjećaju, da ne zaborave
Tekst i fotografije: Anisa Mahmutović
U maloj općini Sapna na sjeveroistoku Bosne, od nedjelje ujutro pristižu grupe, žene, muškarci, mladi i stari, tiho prolaze centrom i nastavljaju prema malom naselju Nezuk. Cestom koja je jedva dovoljna za jedno malo vozilo prolaze autobusi iz svih krajeva zemlje. Od ulaza u selo skoro da autom više nije moguće proći. Zastave na automobilima iz gotovo svih evropskih zemalja. Poneka i arapska.
Sve se događa u nekoj tišini. Nema nervoznih vozača, glasnih razgovora, nema razlika između političara, zemljoradnika, profesora i studenata. Ujutro svi zajedno će niz borovu šumu, kroz Nezuk preko brda, njive, do Liplja, pa do Mravinjaca i Potočara.
Dvadeseti Marš mira
Dvadeseti put pješače kako bi odali počast žrtvama genocida. Generacija koja je rođena kada je genocid počinjen ove godine ulazi u treću deceniju života i čini se da je baš te generacije ponajviše.
Te večeri „sretan put“ poželjeće im organizatori i poneki lokalni i županijski političar.
„Dijete mi je umrlo od gladi“
Prvi i drugi dan prepješačili su uz brojne ozljede, neki su imali hipertenziju, ali s njima su medicinski tehničari, doktori, mame i djevojke Crvenog križa.
Vidno umorni, nisu raspoloženi za razgovor. Saznajemo da su neki baš bili bili na istom zadatku i tog jula 1995. U šatoru „Preživjeli genocid 1995.“ razgovaram s grupom muškaraca. Više šutimo. Teško im je, dva dana već idu stazom na kojoj su im ostala braća, očevi, na kojoj su ranjavani i izgladnjivani.
Salih je vidno nervozan, umoran. Ipak pristaje da nam ispriča svoju priču od čije prve rečenice čovjeku se zaledi krv i zamagli pogled.
– Ja sam čovjek koji je preživio genocid. U genocidu izgubio 67 članova obitelji. Dijete, oca, brata… Ne mogu prežaliti, dijete mi je kao beba umrlo od gladi. Rođen je 18. ožujka, a 17. travnja kad smo branili prvi put Srebrenicu da ne bi četnici ušli u sam grad. Taj dan je umro. Ja sam iz doline Potočara. Na Marš mira nisam se mogao odlučiti dugo vremena iz psihičkih razloga. Ali od 2014. idem redovno. Prvi Marš mira sam htio da napustim od bola i tuge, emocije su prevladale, svakog trenutka se sjetiš onoga što se dogodilo. Međutim zahvaljujući prijateljima izdržalo se – priča nam Salih.
Preko šume do slobode
Sejdalija Abdurahmanović je sa 25 godina ovaj put prešao iz pravca Potočara prema Nezuku. Iz Srebrenice je krenuo 11. srpnja 1995. godine preko šuma do slobodne teritorije.
– Kolona je bila velika. Kretala se velikom dužinom, otprilike neka tri do četiri kilometra kada bi se svrstala u kolonu bez prekida. Negdje oko 15 tisuća nas je krenulo sa slobodne teritorije u pravcu Tuzle, nismo znali šta nas čeka. Nismo znali da će nas dočekati tako ogroman broj zasjeda neprijateljskih vojnika i svih tih događanja na tom putu. Jedna od tih lokacija je upravo u blizini ovoga mjesta gdje se sad nalazimo i zloglasna „Bukva“ za koju ste svi čuli i šta se tamo izdogađalo. Ta ogromna zasjeda na toj „Bukvi“ gdje bukvalno ostalo tu ležati tisuću minimalno ljudi koji su izmasakrirani raznim oružjima – sjeća se.
“Tri puta sam kopao brata”
Salih i Sejdalija imaju gotovo identična sjećanja na kolonu koja je krenula put spasa od 11.-16. srpnja. Kažu da je neko računao, pa kad se usporedi broj kilometara s brojem ljudi koji je krenuo od Potočara do slobodne teritorije na svakih 11 metara ubijen je nečiji otac, sin, brat. A među njima kod Bukve i Salihov brat.
– Prolazim tu čuvenu Bukvu, prolazim Boća potok, gdje moj brat poginuo. Tu je moj brat ležao 10 godina u potoku voda nosila, životinja jela. Nakon deset godina pokupio sam njegove prve posmrtne ostatke njegove i ukopan je prvi put 2009. godine, a 2019. sam radio prvu reasocijaciju, to je spajanje kostiju. I 2021. godine ponovo. Tri puta sam ga do sada kopao – govori Salih.
Sa njima su prijatelji, preživjeli koji su te ’95 imali od dvadeset do trideset godina. Svako gleda u svoju plastičnu čašu s kavom, ponešto dobaci, ali da pričaju svoju priču nisu svi spremni.
Na ovoj stazi svaki grm ima svoju priču
Remzudin je došao sa šesnaestogodišnjim sinom. Trenutno žive u Engleskoj. Iz Vlasenice je sa porodicom tijekom agresije prognana za Cersku, a nakon pada Cerske dolazi u Potočare.
– Imao sam 19 godina 1995. Na ovoj stazi svaki žbun, svaki grm ima svoju priču. Na nama je da prenosimo mlađima i da ti mlađi budu ovdje. A preporučujem svima koji su preživjeli genocid da o tome pričaju, da razgovaraju, da pričaju sa najbližim prvim, a kad stekneš od najbližih povjerenja onda možeš ispričati i negdje dalje šta si preživio – sjeća se Remzudin.
Sinovi i kćeri stazama očeva
Sa mjesta pogibije svoga oca u Nezuku Hajrudina Mešića – kapetana Hajre prema Potočarima krenuo je i Zlatko Mešić . Javnosti je malo poznato da je kapetan Hajro poginuo 1992. godine u pokušaju probijanja koridora prema Srebrenici , ali da se zbog nedostatka podrške vojnog vrha jedinice zvorničkog i kameničkog kraja nikada nisu uspjele spojiti. Hajrini saborci svjedoče da su im trebala samo još dva kilometra. Bila bi to žila kucavica za stanovnike kasnije „Zaštićene zone UN-a“.
Zlatko je tada imao osam godina i njegova sjećanja na taj period su ograničena.
– Ne sjećam se mnogo. Puno sam saznao od suboraca moga oca i mnogih koji su bili ovdje, poput herojskih novinara, koji su bili rame uz rame sa ocem i njegovim suborcima i ostavili dragocjene zapise i svjedočanstva. Kapetan Hajro nije vodio neki svoj mali rat za obranu nekog ruralnog kraja Bosne, kako se kroz neadekvatnu i površnu pažnju ostavlja dojam. Ne poklanja se pažnja da je on poginuo predvodeći operaciju prema odsječenoj velikoj teritoriji koju su, pored Srebrenice, činili i značajni dijelovi podrinjskih općina. On je sa suborcima oslobađao teritorije i uspostavljao bedeme tamo gdje je bilo najteže – nadomak Drine – govori nam Zlatko.
Rođen 5. srpnja
Damir Cvrk rođen je 5. srpnja 1995. godine. Pet dana prije genocida.
– Ubijeni su mi otac i stric. Otišao sam sa majkom u logor Potočare nakon pada Srebrenice. Otac je otišao preko šume i poginuo na Baljkoviće, praktički na zadnjoj crti do slobodne teritorije. Majka i ja smo ostali sami, ona je imala 20 godina. U životu sam slavio rođendan samo jednom. Moj rođendan se nekako potrefi kad planiram Marš mira, kad planiram dolazak u Bosnu i iz toga razloga nemam ja tu nešto posebno slaviti koliko god to tužno zvučalo, tih dana sam ostao bez oca, sam s majkom koja je u mojim očima heroj – priča Damir .
On zaplače, plačem i ja
Djeca poginulih i preživjelih sa prostora sjeveroistočne Bosne, odrasla su uglavnom samo sa majkama.
Lejla Delić ima oca. Stigli su na Marš mira iz Londona. Srećemo se pred šatorom “Djece žrtava genocida”.
– Otac je iz Voljavice kod Bratunca. Kad prolazi pored neke tačke, kad te priče čujemo, kad hoda sa preživjelima, čini nam se kao da je sve kao na filmu. Znam da im ništa ne može pomoći, a ovaj put iz godine u godinu prolazi sve teže. Vidim ja tu promjenu. On zaplače, plačem i ja – priča nam Lejla.
Tišina „reže“
Prži srpanjsko sunce, zraka kao da je nestalo. Dok se približavaju Potočarima sve je manje riječi, a sve više sjećanja . Očeve i majke bole slike koje se redaju na svakom metru, bole svi oni koji nedostaju. Djecu bole roditeljske suze, boli „bježanje“ od odgovora dok se pluća grče od neizgovorenih riječi i neisplakane boli.
