Vrijeme kada se bilo gladno u Hercegovini

Mnogi su bili primorani švercati duhan

Autor: Dragan Marijanović

Rosne poljane narod je oduvijek zvao Rosulje. One su najspominjanija postaja u dugoj, višestoljetnoj povijesti stočarstva, naglo ostavljenoj sedamdesetih godina prošlog stoljeća i posve zamrloj pred posljednji rat.

Rosulje su stočarima koji su kanili prema Čvrsnici ili Vranu i brojnim pašnjacima na njima, te osobito na prostoru stiješnjenom među ovim planinama, danas spominjanom kao Blidinje, od skorašnjeg Klanca i raskršća pa sve do Risovca na istoku, ili na Ljubuši, u proljeće bile drugim obveznim zaustavištem nepreglednih stada koja su se amo vukla sa jugoistoka i jugozapada. Drugim, jer, ako su stočari dolazili primjerice iz širokobrijeških sela, polazili na put u zoru, koristeći razne prilazne putove ovom, a prvi put i prvi dan obično su provodili negdje na širem potezu između Goranaca i Bogodola, ondje gdje bi im bila dostupna voda i gdje su mogli pustiti stada da štogod popasu, a onda bi se ovdje rastovarali i podizali jednonoćna logorišta.

Prostor je širok i izdašan pašnjacima, s tim da su morali paziti da ne ulaze među suhozide onih koji su tu imali stalne stanove i koji nisu išli dalje. Najbliža lokva bila je Šimića lokva, u njoj je uvijek bilo dosta vode. I danas je…

Bajkoviti prizori

Stočari koji su prolazili ovuda, ponajviše su odlazili u brojne stanove na Čvrsnici, u područje Bara, do kojih se i ja kanim probiti, ako put bude prohodan, a bit će kad-tad. Uza to, i par stalno vodom popunjenih lokava ovdje tu noć su putnicima i stadima činili lakšom. Dobar dio domaćina odlazio bi do Klanca, što da izvide put, a ponajprije na rakiju i po najnovije informacije u jedinu gostionicu koja je dugo držala upaljenu svijeću na cijelom ovom prostoru. Sve se tu krcalo. Stočari, financi, žandari, uhode, duhanari i njihovi krvnici, oznini ili škriparski jataci, krivolovci i oni koji ih progone, običan svijet, ukratko, bilo je to mjesto nebrojenih neispričanih drama. Tu se trgovalo informacijama, životima, rakijom, vinom, sirom, mesom ili duhanom. U krivolovu odstrijeljenim divljim kozama ili svinjama.
Do te gostionice, a danas do njezinih ostataka, dolazilo se drumom koji se nakon posljednjih prijevoja bitno širi i lagano spušta. Klanac je takve konfiguracije da je idealan za zasjede. Te su ga oni što bježe od jačega uglavnom zaobilazili i držali se surove sigurnosti planinskih bogaza.

Sačekuše, s nakanom da ubiju pravile sve vojske, financijske i policijske te milicijske službe u austrougarsko, te poslije u vrijeme vladavine Karađorđevića, a bogme i narodne milicije. Grobovi koji se posvuda nalaze zapravo su zorne ilustracije takvim krvavim vremenima. Ponegdje, ako se malo krene u brdo ponad puta, mogu se naći snižnice, snježnice… To su uglavnom prirodne rupe ispod stijena, dodatno produbljene, nevelikih gornjih otvora, a poširoke unutrašnjosti. Ljudi koji su živjeli tu gotovo pola godine jako su držali do tih snježnica, jer bi ih u zimskim mjesecima natrpali zbijenim snijegom i ledom, potom, zaklanjajući ih od ikakva dodira sa suncem, zatrpavali sijenom ili papratima, običnim humosom, pa su ljeti imali grudvu snijega ili komad leda za ručak skuhati ili se osvježiti.
Pokraj puta puno je kamenja, obično su to krupne stijene, ponegdje kao da su posložene, nekada davno i dovučene volovskim zapregama, a danas stoje tu kao uspomena na vremena kada su se ljudi borili s kamenom i uspijevali ga stavljati u službu svojih potreba. Mislim, i danas se to radi, ali danas to rade strojevi, a to nije isto, ni blizu! Možda je to kamenje dovlačeno ovdje da se nakon zimskih oštećenja utvrđuje put, tko bi znao? Ovom putu, što ga više spoznajem i utoliko više volim, kojemu sam na početku skitnji poželio brzo asfaltiranje, sada to ne mislim nipošto! Treba ga samo proširiti, gdjegod umanjiti uspone i napraviti propuste na vodu na nekoliko mjesta i ostaviti ga ovakvog. Ako ovdje dođu auta – zbogom, bajko!

I sibirska ružo, zečevi i posljednje srne, lisice i vukovi, zbogom, tragovi u snijegu, zbogom, leptiri i muniko. Gdje čovjek na kotačima dođe, sve što je Bog prirodom stvorio – ode.
Šudur vrlo sjetno priča o vremenu pod jesen, kada bi se stada i ljudi vraćali i opet se zaustavljali ovdje.
“Bože moj, evo mi se dlake podigle ispod lakta; ma, da si ti to samo moga vidit! Ja bi ozdal vamo doša sidit s ljudim’. Najprvo bi išle ovce, pa za njima koze, ako je ko koju ima, i to je bijo najdulji dio kolone. Už nji ćukenja, trču tamo – vamo, vraćaju janjad u kolonu. Oni janjci skaču, sve odzvanja od blejanja i rike. Na svako, rećemo – pedeset metara, iđu čobani sa štapin. Na njima one šarene vunene zobnice. Unda domaćin zapovidi stoooj! Svrnu ovce na ove livade, sve miriše na sir, kajmak i mliko. Iza iđu krave, junice, nji bi manje bilo. I telad njjova sunjima. Unda volovi ako je ko ima i gori zemlju ora. A najpotlin unda iđu konji natovareni smokom… Kako ne znaš šta je smok? To ti je stočarska ljetina. Cili oni sir i kajmak, mliko i maslo, mišine pun sira, i, jadna ti majka! Kako je lipo bilo gledat kad se to s konja rastovara. Pozlin se to dililo, znalo se koliko na koju vamiliju dođe u kilima, litrama, pravedno se to dililo.”

Razmišljam, ako su se gore telile krave, ako se janjilo i ždrijebilo, a čitave obitelji gore provodile toliko vremena, mora da se bome i rađalo. Te tim bajkovitim prizorima pridajem i prizore trudnica i majki s dojenčadima u naručju. Ili oboje njih na konju.
Nedavno sam čuo teoriju da je klima ovdje nepredvidiva i iz nekih dodatnih, zanimljivo opisanih razloga: jedan se krak najtoplije golfske struje dolinom Neretve vuče do ušća Drežanjke, pa uz drežanjski tjesnac se probija do iza Gornje Drežnice, pa onim prosjekom koji ovaj kraj povezuje s tim, i baš se ovdje sudara s jezičkom ledene kontinentalne struje. Kad se to dogodi, a dogodi se svake zime po nekoliko puta, onda ovdje nastaju neopisive mećave i smetovi i kroz povijest se puno ljudi zateklo ovdje u krivo vrijeme. Uglavnom su to bili ljudi koji su što prije nastojali doći doma i tu i ne zanoćiti. Oni koji bi imali krivu provjeru obično bi stradali ili se kao duhovi pojavljivali u onoj gostionici. Valjda se zato ovaj greben i zove Bijele stijene.

Iza se propinje Vitrunjača, s 1.514 metara nad morem. Imenom sve kaže. Kada ona gurne studen na tu toplu struju, onda sve stijenje pobijeli i ubrzo zapada snijeg koji ovo područje bilježi kao ono gdje ga u kratko vrijeme najviše padne. 1993. će, u prosincu, zapadalo ga je do šest metara! Ponad puta, gore u stijenama bili topnički položaji HVO-a. Dvojica ratnika, satnik Marinko Jurilj i bojnik Nevenko Sesar dočekali su dopust, za Božić će doma. Među svoje. Suborci su im govorili da bi bilo bolje još malo pričekati, jer da se vrijeme muti. Svikli na svakakvo nevrijeme, nisu se dali odgovoriti, niti zadržavati, krenuli su i nisu daleko odmaknuli kada se nebo prosulo. Nije im se moglo pomoći. Na taj tragični događaj danas podsjeća spomen-ploča utisnuta u stijenu pokraj puta. Gdje nije uzimao rat, uzimala je surova planina.

Lozića greblje

Marka Buntića, vojnika gubitničke vojske, koji je živ dočekao kraj rata, sudbina je stigla također tu blizu.
Tko zna što je sve Marko bio preživio. Došao je pješice, o ratu šutio, čekala je zemlja snažne ruke, pašnjaci kosca. No, OZNA je imala druge planove s amnestiranim vojnicima. Nije htio bježati među škripare, nije imao razloga za to, nije počinio zločin, izgubio je rat, i to je – to. No, zakucali su na vrata Buntića, tu u blizini. Ondje gdje su ga sustigli, na nekoliko stotina metara od kuće danas mu je grob. Tri groba, iz 1919. godine opjevana su i bezbroj puta odguslana. I lokalitet se po njima zove: Lozića greblje. Dva brata i rođak, svi Lozići. Bili su od Brotnja. Natovareni “žakama” s duhanom, gazili su ovu pustaru i odlazili do kupaca u Duvno ili dalje u Bosnu. No, zapovjednik žandarmerije bio je neki Svatoš, vjerojatno izdanak neke “kuferaške” obitelji, koja se nastanila u Ljubuškom. Nikako pronaći više podataka o njemu. Najviše se, kao i o puno stvari u Hercegovini iz starih vremena, može saznati u guslarskim pjesmama. Brzo je napredovao u karijeri. Bio je narednik financijske policije. Tu, pokraj puta s nekoliko “filanaca” organizirao je sačekušu.

Brotnjaci se nikada nisu vratili doma. Bilo je to u vrijeme velike gladi u Hercegovini. Mnogi su bili primorani švercati duhan. I pokušati preživjeti Svatoša. Njima to nije uspjelo. Mogao ih je zarobiti, privesti ili bilo šta… On je bio čovjek koji mora napredovati. U to vrijeme stolovao je u obližnjem Rakitnu. Bio je strah, trepet i smrt. Lozići su ovdje pokopani, i njihovi grobovi mjestom su hodočašća. Svatoš se proslavio u službi. No, neće se ni po nj… završiti onako kako je mislio. Neki su Rakićaci, naime, smatrali da je dosta njegove tiranije. I u tom smislu se zakleli… A, s Rakićacima se nikada nije bilo zajebavat!