Na današnji dan obilježavamo Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta i s dubokim poštovanjem se prisjećamo stradanja i žrtava židovskog naroda. Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti međunarodni je dan sjećanja kojim se, također, želi podsjetiti na sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata. Poučavanjem o holokaustu borimo se za svijet u kojem se to više nikada neće ponoviti.
Generalna skupština UN-a je 2005. godine usvojila rezoluciju o obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. Za datum obilježavanja, odnosno sjećanje na milijune žrtava stradalih u holokaustu tijekom Drugog svjetskog rata, izabran je 27. siječanj, dan kada su trupe Sovjetske armije 1945. godine oslobodile najveći nacistički koncentracioni logor – Auschwitz. Tom prilikom oslobođeno je 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti. Međunarodni dan sjećanja na holokaust se posebno obilježava u europskim zemljama u kojim je tijekom Drugog svjetskog rata život izgubilo 53 milijuna ljudi, među kojima gotovo 31 milijun civila. Ukupan broj Židova, žrtava nacističkog progona, kreće se od najmanje 4 milijuna i 194 tisuće do 5 milijuna 820 tisuća i 960.
Posebna mrlja i ožiljak na savjesti našeg Hrvatskog naroda je tzv. NDH koja je donijela i primjenjivala “Rasne zakone” te i sama progonila Židove, Srbe, Rome… Tim zakonima definiralo se tko je Židov, a svim pripadnicima ne-arijevskih naroda oduzeta su građanska prava, kao na primjer Židovima i Romima. Do kraja travnja 1941., mjesecima prije nego što su nacisti primijenili slične mjere u Njemačkoj, ustaše su uvele obvezu isticanja rasnih oznaka (obično Davidove zvijezde) svim pripadnicima židovskog naroda u Hrvatskoj. 10. listopada 1941. ustaše su donijele zakon o nacionalizaciji kojim su oduzeli svu židovsku imovinu. Ustaše su donijele i mnoge druge rasne zakone usmjerene protiv Židova i Roma, koji su postali politička osnova za provođenje progona nad tim narodima. Što se tiče Srba, službena politika NDH je bila, prema riječima ustaškog ideologa Mile Budaka, “trećinu pobiti, trećinu protjerati, a trećinu pokatoličiti”. Ustaše su ubrzo proširile svoju aktivnost i na Hrvate, HSS-ovce, komuniste i sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili su bili osumnjičeni za članstvo u oporbenim organizacijama, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Za provođenje navedenih zakonskih akata osnovani su, osim redovnih, i izvanredni, kao i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima, a pojedinačna, skupna i masovna uhićenja te deportacije Srba, Židova, Roma i Hrvata (u koje su ubrajani i svi muslimani), sa sudbenim presudama ili bez njih, uvjetovale su osnivanje, uz već postojeće, novih zatvora i logora. posebna mrlja i sramota je logorski kompleks Jasenovac. Nacisti su odmah nakon proglašenja NDH poticali ustaške obračune sa Židovima i Romima. Nekoliko mjeseci nakon proglašenja NDH, u govoru kojeg je Adolf Hitler održao na sastanku sa Slavkom Kvaternikom koji je održan 21. lipnja 1941., Hitler je nedvosmisleno obznanio nacističke genocidalne namjere.
Na sreću naše društvo je izvuklo pouku iz tog zla, a u Hrvatskoj postoji snažan politički i društveni konsenzus u osudi svakog zločina, i kao što jednom reče bivši ministar kulture u hrvatskoj Vladi Jasen Mesić: “Prilikom učenja o zločinima koji su se dogodili tijekom Drugog svjetskog rata, posebno prema Židovima i Srbima, ali i prema svima ostalima, jako je bitno da možemo čuti i vidjeti primjere ljudi iz svih društvenih sredina koji su svojom osobnom žrtvom i svojim zalaganjem spašavali ljude koji su se našli ugroženi zbog progona u holokaustu. Mislim da su to svijetli primjeri koje uvijek treba isticati i pokazati da se i u bezumlju moglo naći ljudske hrabrosti i dostojanstva da se pomogne. To je nešto što trebamo prenositi mlađim generacijama”.
